< svibanj, 2008  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (7)
Veljača 2008 (7)
Siječanj 2008 (7)
Prosinac 2007 (7)
Studeni 2007 (6)
Listopad 2007 (7)
Rujan 2007 (7)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (11)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)
Ožujak 2007 (10)
Veljača 2007 (13)
Siječanj 2007 (17)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?





Vizionar

VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630)
Raniji brojevi

Linkovi

MIGRACIJA BLOGA

14.05.2008., srijeda 

 
Bok svima!


Ovdje više neće biti novih postova, ali ostat će arhiva, a s blogom nastavljam na slijedećoj adresi:

http://blog.vecernji.hr/misak/

Vidimo se tam!

bok

Šokre
- 14:27 - Komentari (16) - Isprintaj - #

RASTE LI ZEMLJA?

09.05.2008., petak 

 
Bok svima!

Prije nekoliko postova, dok sam – uobičajeno za mene – pisao svoje pseudoznanstvenošarlatanske tekstove, netko je napisao nešto u stilu da nije u redu samo tako dovoditi znanstvene spoznaje i teorije u pitanje i pisati gluposti. I da u svemu napisanome još samo nedostaje da se napiše i takva glupost da teorija o pomicanju tekstonskih ploča i razmicanju kontinenata nije točna.

Pa, ja ne znam je l' točna ili ne, nit sam se time baš zamarao.

Ali sam nekom slučajnošću baš tog istog dana u mejlu naletio na mejl Nenada Stojkovića koji me uputio na priču koju nikad nisam čuo – teoriju u rastućoj Zemlji, koja nudi sasvim drugo objašnjenje nekih osobina koje je pokušala objasniti i gore spomenuta teoija. Ne znam je l' to može biti ili ne – but who cares? Ideja je baš kao iz grandioznih sf-romana kakve volim. A zanimljivosti ideje pridonose i odlične animacije.

No, da ne brzam, vratimo se koje stoljeće unatrag.

Zamisao da Zemlja raste izvedenica je starije teorije o širenju zemlje. Još 1889. i 1909. Roberto Mantovani je objavio teoriju o širenju Zemlje i pomicanju kontinenata. Pretpostavio je da je nekada zatvoreni kontinent prekrivao cijelu površinu Zemlje, koja je bila manja. Danas je najslavniji proponent teorije rastuće Zemlje crtač stripov Neal Adams, no riječ je o nadogradnji modela koji je predstavio pokojni australski geolog Warren Carey 1960-tih.

O mogućnosti da Zemlja raste razmišljali su i geolozi Vedat Shehu, James Maxlow, Stavros Tassos i drugi, istražujući poklapanje kontinenata na obje pacifičke i atlantske strane, geološke implikacije mjerenja površinske zakrivljenosti te tražeći uzroke za danas nemoguću veličinu dinosaura i drugih životinja, biljaka i kukaca u manjoj gravitaciji Zemlje, o čemu sam iscrpnie pisao prije nekoliko postova.

NASTANAK MASE I RAST PLANETA

1888. je Ivan Osipovič Jarkovski predložio zamisao da se neka vrst etera apsorbira unutar Zemlje i transformira u nove kemijske elemente, zbog čega se nebeska tijela šire. I sustav koji je predložio Ott Christoph Hilgenberg 1933. temeljen je na apsorpciji i transformaciji eterske energije u normalnu tvar. No, moderna fizika ne podržava ideju etera kojega apsorbira materija ili ga transformira u novu materiju. Najpoznatiji zagovornik teorije povećanja mase je S. Warren Carey koji je također predložio neku vrst rasta mase planeta i rekao da je konačno rješenje problema jedino moguće u kozmološkoj perspektivi, i to vezano uz širenje svemira. Paul Dirac je 1938. iznio ideju da se Zemljina gravitacijska konstanta smanjivala tijekom milijardi godina njena postojanja. To je navelo njemačkog fizičara Pascuala Jordana da modificira opću teoriju relativnosti i 1964.predloži da se svi planeti polako šire. Za razliku od drugih objašnjenja, ovo je barem unutar okvira fizike smatrano održivom hipotezom.


Hipoteza o rastućoj zemlji također pokušava, kroz postojeće znanstvene dokaze, otkriti mehanizam kojim se nova masa stvara u jezgri Zemlje. Glavni doprinos Neala Adamsa jest što se kroz niz animacija pozabavio implikacijama i promjenama u zakrivljenosti površine koje nastaju navodnim širenjem mase u jezgri Zemlje.

ADAMSOVE ANIMACIJE

Tijekom 1960-ih Adams je pozorno pratio razvoj geoloških teorija, a s posebnim zanimanjem model Pangeje. To je naziv za veliki hipotetski kontinent iz doba paleozoika i mezozoika. Smatra se da se cjelokupno tadašnje kopno spojilo u jedinstvenu Pangeju prije otprilike 300 milijuna godina. Golemi kontinent zauzimao je jednu četvrtinu Zemljine površine dok je ostatak prekrivao drevni ocean Pantalasa. Danas se smatra da je prije otprilike 180 milijuna godina proces tektonike ploča razdvojio Pangeju na više kontinenata, sve do njihova današnjeg oblika. Adams se nije složio s tom teorijom, već je pomoću trodimenzionalnih računalnih animacija (http://www.nealadams.com/nmu.html), izradio nekoliko matematičkih modela kretanja kopna kojima nastoji objasniti teoriju rastuće Zemlje. Animacije prošlosti Zemlje kako je on vidi prikazuje kako se kontinentalni oblici uklapaju poput slagalice – ali na manjem globusu.

Adams se u animacijama oslanjao na dokaze dobivene promatranjem starosti različitih dijelova oceanskog dna kako bi se odredio uzorak, red i pokreti različitih kontinenata tijekom procesa rasta. Potom je „vrtio snimku“ unatrag i postupno uklanjao novije dijelove oceanskog dna, sve dok nije stigao do skoro pola manjeg globusa potpuno pokrivenog oceanskom korom. Kontinentalni rubovi prijanjali su skoro savršeno. Adams tvrdi da je takvo poklapanje moguće samo ako je Zemlja jednom bila značajno manja.

Neal Adams pretpostavlja da je u tom razdoblju Zemlja imala upola manji promjer te da je bila potpuno prekrivena kontinentalnom korom. Unutar kontinentalne kore postojala su plitka mora. Nakon razdvajanja kopna, plitka mora prelila su se u veliki ocean. Adams smatra da je to razlog zašto se najstariji riblji fosili pronalaze na kopnu, a ne u dubokim oceanima. Naime, kopnena kora svih kontinenata stara je oko 2 milijarde godine, dok je oceanska kora uglavnom mlađa od 70 milijuna godina.

PLANETI RASTU?

Ako Zemlja raste, zapitao se on, događa li se to i na drugim nebeskim tijelima? U potrazi za tim odgovorom Adams je model širenja proširio i na Mjesec te nama susjedne planete, tvrdeći da se taj proces događa svuda u svemiru. Promatrajući razne pukotine na Mjesecu koje prikazuju tektonsko širenje i niže otvoreno dno Adams je izradio računalne simulacije i pokrenuo ih unatrag. Pukotine se savršeno zatvaraju prikazujući stanje prije navodnog širenja Mjeseca. Slične primjere pronašao je (i kompjutorski prikazao) i na Marsu i još nekim tijelima u Sunčevu sustavu.

Jedan od razloga zašto je teorija rastuće Zemlje danas odbačena jest odsutnost procesa koji bi na zadovoljavajući način objasnio povećanje mase. Stoga danas dominira geološka teorija subdukcije - proces uranjanja jedne litosferne ploče pod drugu. Prema Adamsu, dokazi dostupni na području fizike i kozmologije upućuju na to da je stvaranje materije pojava koja se neprekidno zbiva unutar svemira koji se širi. To se stvaranje zbiva u jezgrama planeta i sunaca. Spominje Carla Davida Andersona, najmlađi dobitnik Nobelove nagrade, koji je 1932. otkrio indikaciju spontanog nastanka materije, dokumentirajući sudare fotona visoke energije. Adams smatra da se fotoni sudaraju s neotkrivenim poljem osnovnih čestica materije koje stvara elektrone i pozitrone. Cijeli je svemir, kaže on, ispunjen poljem primarne materije, što upućuje na tamnu energiju koja uzrokuje opaženo širenje svemira.

Adams vjeruje kako njegova teorija predstavlja točnije objašnjenje dostupnih dokaza te da se svemir ne širi, već da raste. Na kritike u kojima ga nazivaju običnim crtačem stripova, on odgovara kako je i Leonardo De Vinci uspješno spojio umjetnost sa znanošću. Zajedno s drugim istraživačima i entuzijastima, u pustolovini koja traje već četrdeset godina, Adams promiče ideju o rastućoj Zemlji nastojeći potaknuti raspravu unutar znanstvene zajednice.

Zabavno. Već mi se u glavi slažu svakojake sf-priče vezane uz planete koji rastu.

Tektonski pozdrav!




- 02:50 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ZEMLJOVIDI DREVNIH KRALJEVA MORA

04.05.2008., nedjelja 

 
Bok svima!


Jedna od najzanimljivijih zagonetaka naše prošlosti za mene je bila u isto vrijeme vrlo stara i vrlo nova. Stara je bila zato jer se zemljovid o kojem se radilo spominjalo u tako mnogo knjiga koje su se bavile svakojakim misterijima. Riječ je karti turskog admirala Pirija Re'isa. No, rijetko kad je o njoj bilo napisao više od malog odlomka koji bi u kratkim crtama govorio u čemu je bit tog misterija, bez puno objašnjenja tko je i kako to zaključio. Osim toga, zloupotrebljavalo je se na svakojake i vrlo površne načine. Primjerice, kad ju je dograbio Däniken, odmah je, u jednoj rečenici, postala dokazom da su neki drevni astronauti slikali Zemlju iz orbite i da je to izvor nastanka tako precizne i napredne karte. Već ne pretjerano duboka analiza – tek obično čitanje knjige – pokazala je da je zanemario gomile podataka i osobina te karte, kao i mnogih drugih, koje se zaista samo preskačući po deset stepenica mogu uzeti kao dokaz astronauta u našoj prošlosti.

Uglavnom, jedino što mi je bilo poznato o toj karti jest da se uz nju spominjao neki profesor Charles Hapgood, ali i neki Mallery, za kojeg se ispostavilo da je američki časnik koji je prvi skrenuo pažnju na neobičnosti Re'isove karte. Initrigirala me cijela ta tema i kad sam prije nekoliko godina primijetio da se nakon tridesetak godina Hapgoodova knjiga „The Maps of Ancient Sea Kings“ opet pojavila u tisku - smjesta sam je naručio. Sada mogu reći da je riječ o jednoj od najboljih knjiga vezanih uz temu postojanja pretpotopne civilizacije. Pomalo nalikujem Dänikenu po ishitrenosti zaključaka, ali Hapgood je taj koji je došao na tu ideju, otkrivajući neobične osobine Re'isove karte, ali i osobine desetak drugih karata. Nije po njoj jahao, nije donosio nikakve ishitrene zaključke, tek si je u pogovoru knjige dao priliku razmišljati o implikacijama tih karata, kao i o tome koliko nam je uopće tragova daleke prošlosti i ostalo, čak i iz povijesnog razdoblja.

Knjiga bi zapravo trebala biti dosadna za čitanje jer detaljno opisuje kako je Hapgood sa svojim studentima, u nekoj mješavini, učenja, prakse i zabave, razmatrao razne projekcije, stavljao ih na kartu pa na karte – kako ih je njihovo istraživanje vodlilo - preokretao, popisivao položaje različitih mjesta u tablice i uspoređivao ih s položajima na današnjim karatama. Ali nije dosadna. Dapače, izuzetno je uzbudljiva i prepuna neke magije, jer upravo zahvaljujući Hapgoodovoj temeljitosti u skidanju naslaga stoljeća precrtavanja s portolana, ispred nas izranja obris nevjerojatne slike. Slike na kojoj zapravo ne vidimo ništa – osim da nešto na njoj postoji. Bolje nego ijedan drugi dokaz s kojim sam se do sada sreo, matematika i geometrija tih karata tako jasno pokazuju da nismo prva civilizacija na Zemlji.

„Maps of Ancient Sea Kings“ me se toliko dojmila da sam je čak i preveo (to je jedina knjiga koju sam preveo i odlučio da više nikad neću raditi taj zamorni i iscrpljujući posao bez kraja i konca) te predložio prijatelju izdavaču da je objavi. Bilo je to prije par godina, još nije objavljena, ali bude, već je prelomljena.

No, da krenem od početka, koliko je uopće moguće Hapgooda prepričati ukratko.


BACK TO CARIGRAD


U staroj Carskoj palači u Carigradu 1929. pronađen je zemljovid admirala turske mornarice Pirija Ibn Hadži Memmeda poznatog kao Piri Re’is. Karta je naslikana na pergamentu i datirana u 1513. godinu. Sačuvana je samo zapadna polovica koja pokazuje obalu Atlantskog oceana, od Francuske i Kariba na sjeveru do Antarktike na jugu. Piri Reis je za crtanje svoje karte koristio više lokalnih karata koje je spajao u jednu. Proučavanjem karte profesor Hapgood je sa svojim studentima uočio i pogreške poput izostavljanja dijela obale Južne amerike te dva puta ucrtane Amazone. No, karta je ipak predstavljala znanstvena dostignuća daleko ispred mogućnosti moreplovaca i kartografa renesanse, Srednjeg vijeka, arapskih geografa ili poznatih geografa starog vijeka.

Image Hosted by ImageShack.us



Karta se značajno razlikuje od drugih karata Amerike iz 16. stoljeća jer prikazuje Južnu Ameriku i Afriku u ispravnim razmjernim geografskim dužinama, a također, smatraju mnogi, i dijelove Antarktike. Širinu se u 15. i 16. stoljeću moglo odrediti astronomskim promatranjima (no, jedno su promatranja stručnih ljudi s odgovarajućom opremom, a drugo promatranja istraživača, koji su znali promašiti za stotine milja). Pomorci 16. stoljeća nisu imali načina da otkriju dužinu osim pogađanjem. Kronometar će biti izumljen tek 250 godina kasnije.

S takvom zaostalošću znanosti o navigaciji u 16. stoljeću, neobjašnjiva je preciznost zemljovida Pirija Re'isa, kako u svezi širine tako i dužine. Ona navodi na zaključak da je posjedovao izvornu kartu Afrike, Europe i atlantskih otoka, temeljenu na kartama koje su izvorno vjerojatno bile nacrtane nekom vrstom trigonometrijske projekcije prilagođene zakrivljenju Zemlje. Profesor Hapgood je bio prisiljen pripisati podrijetlo ovog dijela karte pred-helenskim narodima, a ne geografima renesanse ili srednjeg vijeka, Arapima (koji su, što se dužine tiče, stajali jednako loše kao i svi ostali) ili Grcima. Trigonometrija projekcije (tj. informacija o veličini Zemlje) navode na rad aleksandijskih zemljopisaca, ali poznavanje dužine ukazuje na nepoznatu naciju pomoraca s instrumentima za otkrivanje dužine o kakvima Grci nisu mogli niti sanjati, a niti Feničani.

PORTOLAN DULCERT


Image Hosted by ImageShack.us



Karte mora koje su srednjevjekovni pomorci koristili od 14. stoljeća nadalje, tzv. «portolanske» karte, u atlas je sabrao Nordenskiöld. Tu se našao portolan Dulcert iz 1339. godine, inačica visoko precizne karte koja se iznenada pojavila u Europi u ranom 14. stoljeću. Portolane se nije dalje razvijalo već ih se jednostavno opet i opet kopiralo tijekom srednjeg vijeka i renesanse. Zemljopisne informacije koje i ta karta sadrži opsežnije su nego što bi ih bilo razumno očekivati od srednjovjekovnih pomoraca i kartografa. Cijela dužina Mediterana i Crnog mora na njegovoj rešetki točna je sve do u pola stupnja. Izrađivač karte imao je, po Hapgoodu, visoku znanstvenu preciznost u otkrivanju odnosa širine prema dužini.

Image Hosted by ImageShack.us



KARTA DE CANERIO

Karta De Canerio nije pokazivala toliko sitne detalje kao neke druge karte, jer je pokrivala puno veće područje. Međutim, dio karte De Canerio je, čini se, bio integralni dio karte Afrike; on nije tek odgovarao Africi već se činilo se da je izvorno bio nacrtan istom trigonometrijskom projekcijom. Među najznačajnijim portolanskim kartama jest ona nacrtana, ili barem pronađena, u Veneciji 1484. godine. Značajna je zbog preciznosti i zato jer se temelji i na trigonometriji i na takozvanom «sustavu dvanaest vjetrova» poznatom starim narodima. Po tome je jedinstvena među poznatim portolanskim kartama. Jedinstvena je i Reinelova karta Indijskog oceana - jedini portolan koji prikazuje obalu Australije. Hapgoodu nije samo u Europi otkrio zapanjujuće precizne karte. Jedna je nađena je u Kini i datira u 12.st. Kvadratna rešetka slična portolanskoj kvadratnoj rešetki dovodi upućuje na povijesnu povezanost između ove karte i karata sa Zapada.


GRENLAND

Pretpostavlja se da su kartu Zeno iz 1380. nacrtali Venecijanci Niccolo i Antonio Zeno, koji su u 14. stoljeću izveli slavno putovanje na Grenland i možda Novu Škotsku. No, karta upućuje na ogromnu starost jer pokazuje Grenland bez ledenog pokrivača. Unutrašnjost je ispunjena danas nevidljivim planinama, a prikazane su rijeke koje utiču u more, i to u nekim slučajevima na onim mjestima gdje se danas niz planine do obale spuštaju veliki planinski ledenjaci. Seizmičke ekspedicije otkrile su da se topografija Grenlanda ispod leda poklapa s onom na karti Zeno.

Grenland koji prikazuje ptolomejska karta sjevera velikim je dijelom, ali ne cijeli, pokriven ledom. Oblik otoka upućuje na onaj na karti Zeno te je moguće da je stigao iz istog drevnog izvora. Led je umjetnički naznačen – čini se da postoji sjaj kakav bi nastao refleksijom sunčevog svjetla od leda. To upućuje da je ledena kapa u vrijeme crtanja ove karte na ovom mjestu bila puno manja nego što je danas (kako se zaista pretpostavlja da je bila tijekom prvobitnog zaposjedanja Norveške). Iako ledenjaci još uvijek postoje u Skandinaviji, u južnom dijelu Švedske ih nema. No, ova karta nacrtana je istim stilom kao i ledena kapa Grenlanda na karti Zeno, te upućuju na ledenjake koji su ovu zemlju pokrivali krajem posljednjeg ledenog doba, prije oko 10 000 godina. Nitko u 15. stoljeću, u ranijem srednjem vijeku niti u rimsko doba nije imao niti primisao o nekadašnjem postojanju leda u sjevernoj Europi niti su mogli zamisliti ledenjake koji se protežu preko južne Švedske.

O drevnosti nekih od karata govore i prikazi mnoštva otoka Egejskog mora tako gdje ih je danas znantno manje (kao da su karte crtana dok je more bilo niže) ili prikazi zaljeva na ušćima nekih velikih europskih i američkih rijeka, gdje su danas njihovi estuariji, čiji su nanosi mulja tijekom tisuća godina prekrili zaljeve.

Još je geograf Nordenskiöld osjetio da je u davnini postojala zemljopisna tradicija superiorna Ptolomejovoj. Te karte nisu mogli nacrtati niti srednjevjekovni moreplovci niti grčki geografi. Dokazi upućuju na kulturu s višim stupnjem tehnologije od onog u antici ili srednjem vijeku. Ona je u astronomiji, pomorskoj znanosti, kartografiji i, pretpostavimo, gradnji brodova morala biti puno razvijenija od Egipta, Babilona, Grčke i Rima, kao i bilo kojeg stanja kulture prije 18. stoljeća. U 18. st su prvi puta razvijeni praktični načini otkrivanja dužine i precizno izmjeren opseg Zemlje. Tek u 19. stoljeću brodovi su, radi lova na kitove ili istraživanja, slani u arktička ili antarktička mora.

No, karte upućuju na to da je sve te stvari već učinio neki drevni narod.

Posebna poglavlja bave se prikazima Antarktike, uz prikaze zaista fascinantnih starih karata, ali o tome drugom prilikom.

Čitamo se !


- 14:29 - Komentari (16) - Isprintaj - #

NA TRAGU REINKARNACIJE

25.04.2008., petak 

 



Dr. Ian Stevenson bivši je šef odjela psihijatrije na Virdžinijskom sveučilištu, a sada je direktor odsjeka za istraživanja ličnosti na Virdžinijskom sveučilištu. Posljednjih 40 godina posvetio je znanstvenom dokumentiranju sjećanja na prošle živote kod djece iz cijelog svijeta, a njegovi spisi sadrže preko 3000 slučajeva. Mnogi ljudi, uključujući skeptike i znanstvenike, slažu se da ti slučajevi nude zasad najbolje dokaze reinkarnacije.

Stevensonova istraživanja mogućnosti reinkarnacije počela su 1960-ih, kada je čuo za slučaj iz Šri Lanke gdje je jedno dijete tvrdilo da se sjeća prošlog života. Detaljno je ispitao dijete i djetetove roditelje, kao i ljude za koje je dijete tvrdilo da su bili njegovi roditelji iz prošlog života. To je dr. Stevensona dovelo do uvjerenja da bi reinkarnacija mogla biti stvarna.Što je više slučajeva istraživao, to je veći bio njegov poriv da za znanost otvori i osvoji nepoznati teritorij među svjetskim misterijima, koji je do tada bio isključen iz znanstvenog promatranja. Usprkos tome, vjerovao je da mu može pristupiti i možda doći do dokaza njegove realnosti pomoću znanstvenih sredstava.

Dr. Stevenson je 1960. objavio dva članka u časopisu Journal of the American Society for Psychical Research o djeci koja se sjećaju prošlih života. 1974. objavio je svoju knjigu Twenty Cases Sestive of Reincarnation (Dvadeset slučajeva koji ukazuju na reinkarnaciju), i svagdje gdje je knjiga objavljena postao je dobro poznat među ljudima koji su se već dugo zanimali za ovu temu. Njih je obradovalo što je konačno jedan znanstveni izvor predstavio tako fundamentalno istraživanje reinkarnacije. 1997. godine dr. Stevenson objavio je svoj rad pod naslovom Reinkarnacija i biologija – doprinos etiologiji madeža i urođenih defekata. U prvom svesku uglavnom opisuje madeže – one specifične znakove na koži koje novorođenče donosi na svijet i koji se ne mogu objasniti samo nasljeđivanjem. U svom drugom svesku, dr. Stevenson se uglavnom fokusira na deformitete i druge anomalije s kojima se djeca rađaju, a koji se ne mogu povezati s nasljeđem, prenatalnim ili perinatalnim (nastalim tijekom poroda) događajima. To monumentalno djelo sadrži stotine slika koje dokumentiraju dokaze.

TAJNE MADEŽA


Tijekom svog izvornog istraživanja raznih slučajeva koji uključuju sjećanja djece na prošle živote, dr. Stevenson je sa zanimanjem uočio činjenicu da ta djeca često nose trajne madeže koji su navodno povezani s njihovim ubojstvom ili sa smrću koju su pretrpjeli u prošlom životu. Stevensonova istraživanja madeža i urođenih defekata tako imaju posebnu važnost za demonstraciju reinkarnacije, budući da pružaju objektivne i slikovite dokaze reinkarnacije, superiorne čak i – često nepotpunim – sjećanjima i pričama ispitane djece i odraslih osoba, kojima se, čak i ako se kasnije potvrde kao točne, ne može pridati jednaka vrijednost u znanstvenom smislu.


U mnogim slučajevima koje je predstavio dr. Stevenson, također kao daljnji dokazi postoje i medicinski dokumenti, koji su obično sastavljeni nakon smrti osobe. Dr. Stevenson dodaje da u slučajevima s prisutnim madežima i deformitetima koje je istražio i «riješio», nije smatrao da postoji bilo kakvo drugo prikladno objašnjenje osim onog o reinkarnaciji. Samo 30% do 60% tih deformiteta može se pripisati urođenim defektima povezanim s genetskim faktorima, virusnim infekcijama ili kemijskim uzrocima (npr. kao kod djece koja su pretrpjela oštećenja od lijeka Thalidomida ili alkohola). Osim tih dokazivih uzroka, za 40% do 70% posto slučajeva medicinska profesija nema drugog objašnjenja osim obične slučajnosti. Stevenson nam je sada uspio dati objašnjenje zašto se osobe rađaju s tim deformitetima i zašto se oni javljaju točno na tom dijelu njihovog tijela, a ne na nekom drugom.


Image Hosted by ImageShack.us

Hipopigmentirana macula na prsima mladog Indijanca koji je, kao dijete, rekao da se sjeća života čovjeka imenom Maha Ram, koji je ubijen sačmaricom izbliza

Image Hosted by ImageShack.us

Krugovi na shematskom prikazu prikazuju glavne rane od sačmarice na Mahi Ramu (crtež je iz obdukcijskog izvještaja)





OBILJEŽJA NEOBJAŠNJIVIH DEFORMITETA

Većina slučajeva u kojima su prisutni madeži i urođeni deformiteti za koje ne postoji medicinsko objašnjenje imaju jedno do pet zajedničkih obilježja.

(1) U najneobičnijem scenariju, moguće je da je netko tko je vjerovao u reinkarnaciju izrazio želju da se ponovno rodi u nekom paru ili jednom partneru para. To je obično zato što su uvjereni da će ti ljudi dobro voditi brigu o njima. Takve preliminarne zahtjeve često izražavaju Tlingit Indijanci s Aljaske i Tibetanci.

(2) Češće od toga javljaju se proročanski snovi. Neka preminula osoba javi se trudnici ili ženi koja još nije trudna i kaže joj da će se ponovno roditi kao njeno dijete. Ponekad takve snove imaju rođaci ili prijatelji, koji onda ispričaju san budućoj majci. Dr. Stevenson je utvrdio da su takvi proročanski snovi posebno rašireni u Burmi i među Indijancima na Aljasci.

(3) U tim kulturama na tijelu novorođenčeta traže se prepoznatljivi znakovi pomoću kojih bi se moglo utvrditi da li se umrla osoba koju su poznavali ponovno rodila među njima. To pregledavanje radi otkrivanja identifikacijskih znakova vrlo je često među kulturama koje vjeruju u reinkarnaciju, a posebno među Tlingit Indijancima i Igbosima iz Nigerije. Razna zapadnoafrička plemena prave znakove na tijelu nedavno preminule osobe kako bi bila u stanju identificirati osobu kada se ponovno rodi.

(4) Najčešći događaj ili zajednički nazivnik povezan s ponovnim rođenjem vjerojatno je kada se dijete sjeća prošlog života. Djeca obično počinju pričati o svojim sjećanjima u dobi između dvije i četiri godine. Takva djetinja sjećanja postupno nestaju kada je dijete u dobi od četiri do sedam godina. Naravno, uvijek postoje neki izuzeci, kako kada se dijete nastavi sjećati svog prethodnog života, ali zbog raznih razloga o tome ne govori.

PRISJEĆANJA DJECE

Većina djece govori o svojoj prethodnoj ličnosti s velikim intenzitetom i emocijama. Često sama nisu u stanju utvrditi koji je svijet stvaran, a koji nije. Često doživljavaju neku vrstu dvostrukog življenja u kojem je povremeno važniji jedan život, a ponekad vodeću ulogu preuzima onaj drugi. To je razlog zašto o svom prošlom životu obično govore u prezentu, kao kada kažu: «Imam supruga i dvoje djece koji žive u Jaipuru.» Skoro svi oni u stanju su ispričati o događajima koji su doveli do njihove smrti.

Takva djeca sklona su svoje prethodne, a ne sadašnje roditelje, smatrati svojim pravim roditeljima, i obično izražavaju želju da im se vrate. Kad se prethodna obitelj pronađe i detalji o osobi u tom prošlom životu postanu poznati, tada izvor petog zajedničkog nazivnika – upadljivog ili neobičnog ponašanja djeteta – postaje očigledan.
Na primjer, ako se u Indiji dijete rodi u obitelji vrlo niske klase, a bilo je pripadnik više kaste u svom prethodnom životu, može se osjećati neugodno u svojoj novoj obitelji. Dijete može tražiti da ga se poslužuje ili da drugi sve obavljaju za njega, i može odbijati nositi jeftinu odjeću. Stevenson nam daje nekoliko primjera tih neobičnih obrazaca ponašanja.

Kod 35% slučajeva koje je istražio, djeca koja su umrla neprirodnom smrću razvila su fobije. Na primjer, ako su se u prošlom životu utopili, često su razvijali fobiju od ulaženja u vodu dublju od svoje visine. Ako su bili ustrijeljeni, često su se bojali pušaka i pištolja, a ponekad i jakog praska općenito. Ako su umrli u automobilskoj nesreći, ponekad bi razvili fobiju od putovanja automobilom, autobusom ili kamionom.

Još jedan često opažan neobičan oblik ponašanja, koji je dr. Stevenson zvao filije, tiče se djece koja izražavaju želju da jedu drugačije vrste hrane ili da nose drugačiju odjeću od one iz njihove kulture. Ako je dijete razvilo ovisnost o alkoholu, duhanu ili drogi kao odrasla osoba u prethodnoj inkarnaciji, može izražavati potrebu za tim tvarima i razviti neobuzdanu želju u ranoj dobi.

Mnoga od te djece sa sjećanjima na prošle živote pokazuju sposobnosti ili talente koje su imala u svom prethodnom životu. Djeca koja su u svom prethodnom životu bila pripadnici suprotnog spola često pokazuju poteškoće u prilagođavanju novom spolu. Ti problemi povezani s 'promjenom spola' mogu dovesti do homoseksualnosti kasnije u njihovim životima. Nekadašnje djevojčice koje su se ponovno rodile kao dječaci mogu se željeti oblačiti kao djevojčice ili se radije igrati s djevojčicama nego s dječacima.

Jedan do slučajeva koji je dr. Stevenson opisao jest slučaj malog Indijanca iz plemena Tlingit čiji su roditelji bili zbunjeni i prestrašeni kad im je sinčić progovorio jezikom kojeg oni ne razumiju. Stevenson se sa svojim timom uputio na Aljasku i ustanovio da dječak govori drevni i skoro izumrli indijski jezik sanskrt. Stevensona je još više iznenadilo što je mali Indijanac na sanskrtu znao pisati i čitati, a razumio je i komplicirane znanstvene tekstove. No, na engleskom je bio potuno nepismen, kao i većina sela. Tragovi su Stevensona vodili u Indiju. Svakako, nije bio lak posao u ogromnoj Indiji pronaći «mrtvaca» koji je oživio na Aljasci. Ali mu je uspjelo: pronašao ga je u jednom selu kod Bombaja, u tamošnjem malom samostanu u kojem su se svećenici intenzivno bavili tekstovima na sanskrtu. Tamo je dr. Stevenson saznao da je prije nekoliko godina umro jedna njihov mladi kolega, i da je taj kolega govorio kroz zube, pa su mu se drugi zbog toga rugali. Što je bio značajan podatak u svjetlu činjenice da je i mali Indijanac iz plemena Tlingit na Aljasci isto tako govorio kroz zube.


Sve do danas, sve te ljudske neobičnosti bile su zagonetka za konvencionalne psihijatre – napokon, u tim se slučajevima nije moglo kriviti roditelje za ponašanje njihove djece. Istraživanje reinkarnacije baca malo svjetla na tu temu. U prošlosti, liječnici su za takve osebujnosti krivili nedostatak ili višak određenih hormona, ali će možda morati ponovno razmisliti o tome.


- 01:05 - Komentari (52) - Isprintaj - #

TAJNA MEGALITA

20.04.2008., nedjelja 

 



Naziv megalit (od grčkih riječi: velik i kamen, stijena) 1867. godine je uveo u upotrebu godine poznati francuski enciklopedist i gramatičar P.A. Larousse. Smatra se da je megalitička kultura - najduža i najrasprostranjenija graditeljska kultura u povijesti - stasala oko 3800. godine p.n.e. i da je trajala gotovo tri tisućljeća. No, kako je počela nije jasno. Nastala je iznenada, na samom početku ljudske povijesti, u ono doba za koje se smatra da je u njemu čovjek prvi put kretao iz primitivnog načina života prema sofisticiranim civilizacijama. Megaliti su se brzo proširili po svijetu, ali nije poznato niti što je potaknulo taj razvoj.

Image Hosted by ImageShack.us



Koliko je danas moguće zaključiti, megalitičko graditeljstvo poteklo je iz jugoistočnog Sredozemlja, s područja današnje Libije i Palestine, gdje se u raznim oblicima pojavilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Najstarija europska megalitička kultura nastala je na Pirinejskom poluotoku, a zatim se vrlo brzo proširila na područje današnje Francuske, Italije, Engleske, Nizozemske, Njemačke, Danske i Švedske, sve do udaljenih Orkneyskih i Shetlandskih otoka, sjeverno od Škotske, na kojima su također podizana megalitička zdanja.
Širenje megalitičke kulture u Europi pripisuje se – s velikim 'možda' – drevnim moreplovcima, koji se nameću kao logično objašnjenje za tu zagonetku. No, nastanak mnogih autohtonih megalitičkih kultura u ostalim međusobno vrlo udaljenim dijelovima svijeta (Afrika, Indija, Oceanija, Srednja Amerika) i dalje predstavlja zagonetku i takvo objašnjenje stavlja pod upitnik.


Image Hosted by ImageShack.us



FAZE GRADNJE I VRSTE MEGALITA

Gradnja megalita na području zapadne Europe dijeli se u nekoliko faza. Najstariji megaliti - mnogi od njih teški i po nekoliko desetaka, a ponekad i stotina tona - podizani su od oko 3800. do 3000. p.n.e. na velikim ledinama i obroncima brda, a obrađivani su kamenim oruđem. Oko 2600. p.n.e počinje nova faza obilježena činjenicom da su stanovnici zapadne Europe počeli proizvoditi metalna oruđa. Tijekom te faze podignut je najveći broj skladnih kamenih krugova od kojih su mnogi očuvani do naših dana. Oko 900. p.n.e. interes za podizanjem megalitičkih zdanja slabi.

Image Hosted by ImageShack.us



Ostavštinu megalitičkih graditelja danas se dijeli na tri osnovne vrste. Prema sažetom i slikovitom opisu koji nam nudi dr.sc Ivan Šimatović, koautor knjige HOMO X, prvu predstavljaju menhiri (bretonski: men - kamen, hir - dugačak). To su ogromni, dugački uspravljeni blokovi od prirodnog ili grubo tesanog kamena čvrsto usađeni u tlo. Najčešće su valjkastog, stožastog ili vretenastog oblika i visine od 1,4 do 20m. Težina im se kreće u rasponu od 3 tone pa sve do fantastičnih 350 tona. Najviše ih je sačuvano u Francuskoj (oko 6200), zatim u Engleskoj i Italiji, a ima ih i na Krimu. Najdomljivije formacije menhira su dugački kameni redovi kod Carnaca i Meneca u francuskoj pokrajini Bretagni. Kod Carnaca je u tri reda dugačka 3,9 km, koji teku u obliku blago valovite linije, poslagano oko 3000 menhira, dok ih je na polju kod Meneca, na prostoru veličine oko 1000x100m, u 11 redova raspoređeno oko 1100. Visina iznad tla im je najčešće u rasponu od 4 do 7 m, a težina im je od 15 do 40 tona.

Image Hosted by ImageShack.us


Druga vrsta su dolmeni (bretonski: dol - stol, men - kamen) - jednostavna trokamena zdanja u obliku stola podignuta od dvaju uspravljenih masivnih kamenih blokova jednake visine i natkrivena teškom vodoravno položenom kamenom pločom. To su najrasprostranjenije megalitičke građevine u Europi. Izvorno su bili zasuti zemljanim humkom (tumulusom) ili tucanikom. Izvedba dolmena kreće se u rasponu od najjednostavnijih trokamenih zdanja sve do neobično velikih monumentalnih grobnica s pristupnim hodnikom i više odaja za čiju gradnju su utrošene stotine tisuća grubo obrađenih kamenih blokova.

Treća vrsta su kromleci (bretonski: crom - krug, lech - mjesto) - kružno ili eliptično raspoređene formacije od desetak do stotinjak neobrađenih ili grubo obrađenih masivnih kamenih blokova. To je najintrigantnija skupina megalitičkih zdanja. Odlikuje ju definirani geometrijski oblik (kružnica, elipsa, ovoidi i tzv. zaravnjena kružnica) i izuzetna preciznost izvedbe. Prva ozbiljna istraživanja, na temelju geodetskih snimaka, otkrila su da je (uvažavanjem i mogućnosti da mnogi kameni blokovi nisu više na prvotnim mjestima) maksimalno odstupanje od idealnog geometrijskog oblika ispod 1 %.

Image Hosted by ImageShack.us


Osim ove tri glavne vrste megalita, postoji i četvrta vrsta nazvana 'allees couvertes' (francuski: natkrivena ulica), koju čine dva usporedna niza kamenih blokova pokrivena vodoravnim masivnim kamenim pločama.

Mnogi megalitički kameni prstenovi bili su koncipirani i izvedeni tako da predstavljaju vrlo pravilne kamene vijence koji nerijetko dosta odstupaju od kružnice kao najednostavnije zatvorene krivulje. Na taj neobičan fenomen kod kromleka je među prvima upozorio škotski arheolog Alexander Thom, nekadašnji profesor Oxfordskog sveučilišta, koji je veći dio života sa svojim sinom posvetio istraživanju složenih megalitičkih zdanja. Obišao je i detaljno izmjerio brojne kamene vijencea na Britanskom otočju i u sjevernoj Francuskoj, u pokrajini Bretagna, te je uspio odrediti nekoliko tipiziranih oblika kamenih vijenaca. Pretežno se radilo o kružnicama, elipsama i simetričnim jajolikim oblicima. Najstariji vijenci poredanih masivnih kamenova imali su oblik kružnice, dok su mlađi vijenci većinom bili u obliki elipsi ili jajolikih oblika.

Image Hosted by ImageShack.us



Menhiri, dolmeni i kromleci bili su izgrađeni od neobrađenog kamena, što je u skladu s oruđem za rad koje su tadašnji ljudi imali na raspolaganju. No, čini se da su ljudi tada poznavali neobičnu osobinu materije – da zaobljenost u unutarnjoj krivulji gomila energiju. To je uočljivo kod svetišta na otoku Malti, kod kromleka, kao i kod mnogih drugih kružnih građevina. Na kasnijim građevinama energetskog karaktera vidljiv je razvoj oruđa i obrtničke spretnosti. Obrađeni menhir bio je nazvan obeliskom, a sve te građevine u obliku tornja – prema neortodoksnim istraživačima - ispunjavale su energetsku funkciju menhira. Razvoj se prati i na dolmenima, koje se postupno počelo graditi s četiri zida - što je, u krajnjoj liniji, već podsjećalo na kapelice, kojih u raznim oblicima i na raznim kontinentima ima bezbroj.



Image Hosted by ImageShack.us




SVRHA MEGALITA

Puno je nagađanja, ali malo čvrstih zaključaka po pitanju namjene megalita. Predložene teze kreću se u opreznom rasponu od tvrdnji da je riječ o religijskim spomenicima, graničnim kamenima ili putokazima, pa sve do teza da megaliti predstavljaju astronomske stupove jer su neki od njih bili postavljeni tako da su pokazivali položaj izlaza Sunca na obzoru na dan ljetnog ili zimskog suncostaja. Generalno govoreći, prevladavaju neodređena tumačenja da megalitička zdanja imaju neke veze s nekim pretpovijesnim religioznim kultovima, o kojima se danas više ništa ne zna. No, na tri temeljna pitanja dosadašnja istraživanja nisu uspjela dati uvjerljive odgovore: koja je bila namjena gorostasnih megalitičkih zdanja; kako su bili izrađivani, transportirani te uspravljani ili podizani brojni megaliti (menhiri, dolmeni i kromleci) kao i izuzetno teški masivni kameni blokovi težine od nekoliko desetaka pa sve do više stotina tona u nekim monumentalnim građevinama; čemu su zapravo služila megalitička zdanja i koje su neposredne koristi od njih imali njihovi graditelji?

Image Hosted by ImageShack.us



Misterij se s grubo obrađenih divovskih kamenova prelijeva i na brojne druge sofisticiranije megalitičke građevine koje su gradile prve poznate civilizacije Bliskog istoka, Afrike i Južne Amerike, a čiji su graditelji iz nepoznatih razloga i nepoznatim oruđem za gradnju koristili kamene blokove teške desetke i stotine tona. Jedan od najdramatičnijih primjera su kameni blokovi korišteni u Baalbeku u današnjem Libanonu, od kojih su neki bili teški 750 tona. No, ovoga puta zadržat ćemo se kod menhira i njihove braće dolmena i kromleka.


Odgovore na spomenuta pitanja u nastavku teksta potražit ćemo u nekim egzotičnijim hipotezama – poput onih da su neke megalitičke tvorbe možda podizane zbog korištenja neke fine (danas još nedetektirane) energije, možda poput one koju na dalekom istoku zovu ki ili ći, a kakvu je Wilhelm Reich zvao primordijalnom orgonskom energijom. Možda je ta energija korištena za neke magijske obrede ili liječenje? Nisu niti to najčudnije teze. Neki ezoterici nagađaju da su golemi kameni krugovi predstavljali posebna mjesta na kojima su drevni svećenici ili magi uz određene rituale izvodili izvanosjetilna opažanja. Ipak, zadržat ćemo se kod energija i energijskih tokova.


Image Hosted by ImageShack.us


KOZMIČKA ENERGIJA

Postoje učenja koja Zemlju vide kao neku vrst divovskog organizma koji upija, prerađuje i emanira različite energijske tokove. Primjerice, Wilhelm Reich (Freudov učenik i utemeljitelj bioenergetike) je smatrao da se radi se o tokovima orgonske energije koji se rasprostiru svemirom, a sveprisutni su i stalni. Orgonsku energiju nije moguće mjeriti instrumentima niti izolirati zbog njezine nadmaterijalne prirode. Ona je nematerijalan pozadinski medij preko kojeg se manifestiraju i rasprostiru elektromagnetska i gravitacijska polja.

Prema ovakvom viđenju stvari, na cijeloj Zemlji se stalno odvija dvosmjerni energijski proces u kojem primordijalni energijski tokovi iz svemira dotječu do površine Zemlje i jednim dijelom prodiru u njezinu unutrašnjost. U interakciji s nekim Zemljinim poljima, tamo se preoblikuju u živorodnu energiju. Ta transformirana energija se zatim izdiže do površine Zemlje. Pri tom na određenim mjestima stvara snažna energijska vrela iz kojih se duž površine tla šire moćni energijski tokovi. Oni se, kao iz velikog vodoskoka, razlijevaju na sve strane. Ta nadmaterijalna polja sila neophodna su za stvaranje i održanje života na Zemlji.


Image Hosted by ImageShack.us


Zbog toga su po čitavoj površini Zemlje rasprostranjena brojna jača ili slabija energijska žarišta. Neki ih uspoređuju s dišnim otvorima kojima Zemlja “udiše” kozmičku energiju, a “izdiše” životorodnu terestričku energiju. Naravno, ta nevidljiva energijska žarišta energije nisu ravnomjerno raspoređena površinom Zemlje, već se koncentriraju na određenim mjestima koja tada predstavljaju lokalna energijska žarišta ili čvorišta. Čvorišta su međusobno povezana mrežom pravocrtnih energijskih linija. Splet čvorišta i linija tvori energijsko tkivo nalik mreži akupunkturnih točaka i kanalima na čovjekovom tijelu.

ZMAJEVE LINIJE

Da stare crkve, pretpovijesni zemljani humci i neki drevni spomenici leže duž jedne posve ravne nevidljive linije, uočio je engleski pivar Alfred Watkins, promatrajući krajolik dok je jednog ljetnog dana 1921. jahao po brežuljcima Herefordshira. Pretpostavio je da je u neko pretpovijesno doba morao postojati čitav sustav takvih ravnih linija duž površine zemlje koji je povezivao sve drevne građevine. Nazvao ih je “leyevim linijama”. Watkins je razmišljao i o mogućnosti da su to ostaci drevnih trgovačkih putova koji se nekoć prolazili Velikom Britanijom, ali se s tom tezom većina arheologa nije slagala jer za nju nije bilo dobrih dokaza.

Neovisno o Watkinsu, nekoliko godina kasnije je Wilhelm Teudt u Njemačkoj otkrio slične tajanstvene pravocrtne tragove, koje je nazvao “heilige Linien” (svete linije). Priču je proširio Francuz Xavier Guichard zaključivši da još od pretpovijesnog doba zapanjujući sustav tajanstvenih pravocrtnih linija presijeca velik dio Europe povezujući stotine mjesta i gradova. Duž svake od tih linija nalaze se drevne građevine, humci i stari bunari. Kinezi takve linije od davnina zovu „zmajevim strujama“, a bile su poznate još prije više tisućljeća i u Australiji i Americi. Slovenski istraživač i umjetnik Marko Pogačnik zadnjih dva desetljeća za njih je koristio naziv“zmajeve linije“.

Ezoterici su tvrdili, a radiestezisti i utvrdili, da “zmajeve“ ili „ley“ linije doistao postoje i da predstavljaju snažne, ali nemjerljive i nezamjetne energijske tokove terestričkih prirodnih sila ispod površine tla, koji su vezani uz geomagnetsko polje. Oni duž svojih tokova stvaraju energijska raskrižja koja mogu stimulirati prirodne procese vitalnosti prirode. Mnogi megaliti kao i pretpovijesne te povijesne građevine podignuti su upravo na tim linija ili na njihovima sjecištima.

AKUMULATORI ENERGIJE

Neobične megalitičke građevine – a posebno menhiri i orijaški kameni krugovi – možda ipak nisu podizani tek kao kultni objekti, već su na neki način morale biti i korisne ljudima. Recimo tako da su zapravo bile energijski aktivne, funkcionirajući neprimjetno i nedokučivo suvremenoj znanosti. Možda su neke od njih predstavljale pojačala, transformatore ili generatore već spomenute nevidljive životne energije?

Ogromne napore koje su brojni naraštaji uložili u podizanje megalitičkih građevina teško je opravdati bez razmišljanja o tome kakvu su korist imali od njih. Da li bi se neuki ljudima kamenog doba u surovim životnim uvjetima, čiji je životni vijek bio puno kraći od današnjeg, bez dobrog razloga upuštali u dugotrajno i iscrpljujuće podizanje megalitičkih građevina? U potrazi za odgovorom na tu zagonetku put nas vodi do starih (ali i novijih) učenja o zračenju oblika, morfologiju. Ona se temelje na pretpostavci da su određeni oblici - poput kruga, trokuta i pravilnih poligona, tetraedara, piramida i pravilnih poliedara - energijski aktivni.

Image Hosted by ImageShack.us


Pravilni oblici u određenim okolnostima primaju, transformiraju i emitiraju suptilnu energiju te stvaraju polja koja djeluju unutar ili izvan njih. Ta neobična polja suvremena fizika još ne prepoznaje. Ona suptilno djeluju na živu i neživu materiju koja im je izložena, utječu na stabilizaciju fizioloških procesa u tkivima i na psihu, povoljno djeluju na životinje, klijanje i rast biljaka te koče razvoj mikroorganizama i virusa. Prema saznanjima morfologije, uspravljeno ili pravilno složeno veliko grubo tesano kamenje, u određenim zonama (najčešće u središtu ili težištu figure) inducira polje koje za ljude ima dva učinka: postizanje određenog duhovnog stanja duboke koncentracije za magijsko djelovanje, paranormalnu komunikaciju ili transkomunikaciju te iscjeliteljsko djelovanje na ljude i okoliš.

Smatra se da su učinci morfoloških polja vrlo slabi, ali se mogu pojačati veličinom emitera. To bi mogao biti razlog pretpovijesnog podizanja gorostasnih kamenih zdanja što je moguće većeg opsega i površine (kameni krugovi) ili što većeg obujma (piramide). Možda nije bez osnove staro vjerovanje nekih naroda da veliko kamenje ima magične ljekovite moći? U 12. stoljeću, pišući o Stonehengeu, Geoffry od Monmoutha zapisao je:“…u tom kamenju ima magije i ljekovite moći protiv mnogih bolesti…, jer tu nema niti jednog kamena koji ne posjeduje odliku ili vidarsku sposobnost.” Brojni veliki menhiri na energijskim točkama možda su nekoć predstavljali ogromne akupunkturne igle kojima su se uravnotežavali poremećeni tokovi u zemljinom energijskom tkivu i tako liječili i jačali okoliš, koji je drevnim ljudima bio osnovni davatelj života i zdravlja. Danas se ta stara metoda opet koristi, pod nazivom litopunktura. Primjer toga predstavljaju kameni blokovi raspoređeni na više točaka u Zagrebu, koji su rezultat zalaganja istraživača Marka Pogačnika. (Jednoga možete vidjeti na livadi kraj glavnog križanja u Novom Zagrebu, između INA-ine zgrade i novog muzeja suvremene umjetnosti).

MEGALITI - IZMJERENO

Češki istraživač Miroslav Provod isprva se bavio idejom aure, navodne energetske ovojnice koja obavija sva živa bića. No, ustanovio je da ona, to jest neki 'energetski prostor', također obavija i nežive predmete. Svoja mjerenja započeo je sa kondenzatorom kapaciteta 5000 mikro-farada koji je priključio na napon od jedan volt. Pomoću radiestezijskih metalnih rašlji ustanovio je da kondenzator emitira energetski prostor promjera 12 centimetara. Zanimljive pojave su se dogodile kad je isti kondenzator stavio na kamene blokove kako bi ustanovio dolazi li do promjene energetskog prostora kondenzatora. Promjer polja u dodiru sa kamenjem porastao je za pet puta. Štoviše, nakon što je kondenzatoru isključio napon, kamen je nastavio održavati inicijalnu energiju kondenzatora još nekoliko sati, nakon čega je polje počelo opadati. To je Provoda navelo na zaključak da kameni blokovi imaju sposobnost akumuliranja energije.

Miroslav Provod je proveo veliki niz radioestezističkih eksperimenata mjereći promjere energetskih polja u dodiru sa različitim objektima. Interakcija kamena teškog 8 kilograma i željeza teškog 17 kilograma dala je zanimljive rezultate. Željezo - po Provodovim mjerenjima - stvara energetsko polje promjera 43 centimetra. Kada se kamen postavi na željezo, promjer polja oba objekta poraste do 60 centimetra. Kada se dva materijala odvoje nakon jednoga sata, željezo zadrži svoj izvorni promjer od 43 centimetra, a kamen još nekoliko sati održava promjer energije od 23 centimetra. To znači da je kamen preuzeo energiju željeza, a željezo nije izgubilo energiju u prijenosu. Jesu li ove manifestacije naši preci svjesno koristili kao nekakvu prednost tadašnjeg doba, ostaje otvorena zagonetka.


Činjenica da je veća količina materije u stanju je akumulirati veću količinu energije, prema Provodu, iskorištena je na mnogim građevinama poput zigurata, egipatskih i meksičkih piramida kao i na svim umjetnim zemljanim brežuljcima. On smatra da su velike građevine od megalita poput Teotihuacana, San Lorenza, Uskršnjih otoka, piramida, menhirskih polja u Francuskoj i drugih bile konstruirane za dobivanje velike energije te da je ta spoznaja u kasnijim vremenima korištena na mnogim sakralnim građevinama.


NOVI POGLED NA MEGALITE U KNJIZI

John Burke je 'B' u istraživačkom timu BLT koji je postao poznat po svojim dugogodišnjim i detaljnim istraživanjima krugova u usjevima. Naziv im dolazi od inicijala prezimena glavnih istraživača tima: ˝B˝ od John Burke, ˝L˝od W.C.Levengood i ˝T˝ od Nancy Talbott. U svojoj novoj knjizi «Seed of Knowledge, Stone of Plenty»
objavio je zanimljivu novu teoriju o mogućim razlozima zašto su drevni inženjeri gradili tajanstvene kamene piramide, «hengeove» i kamene prostorije. Burke je predstavio znanstvene dokaze da su te masivne strukture bile građene iznad lokalnih geoloških anomalija koje su pojačavale prirodne EM-fluktuacije u zemljinoj kori. Sjeme iz autohtonih biljaka, kad ga se stavljalo u te spomenike, pokazivalo je pojačani rast, veći prirod i jaču otpornost na biljne napadače.

Image Hosted by ImageShack.us



Prethistorijske građevine od velikog kamenja, poput menhira, dolmena i kromleka, razmješteni po cijeloj Zemlji u stotinama tisuća komada, za suvremenu su znanost još uvijek predmet spekulacija. Nitko dosad nije utvrdio zbog čega su izgrađene. Motivaciju graditelja ne može se objasniti - tko je spreman dopustiti mogućnost da bi čovjek s kamenom sjekirom bio sposoban organizirati megalitičku gradnju na svim kontinentima? Kako god da bilo, nema nikakve sumnje da su kameni blokovi bili poželjan pejzaž u našoj prošlosti.

- 14:47 - Komentari (31) - Isprintaj - #

Vodič kroz transkomunikaciju

15.04.2008., utorak 

 
Bok svima!

Nakon mog posta o transkomunikaciji od prije nekoliko dana (ili koji tjedan), u kojem sam spominjao zanimljiv materijal Georgea Meeka kojega je Giuliano Marinković, istraživač i novinar emisije, poslao GIS-ovcima (britanski „istjerivači duhova“) i slavnom radijskom voditelju Artu Bellu, Giuliano je bio potaknut da pošalje jedan mejl nekolicini nas vezanih uz izradu emisija Na rubu znanosti. Mejl mi se učinio vrlo informativnim po pitanju transkomunikacije, pa ga ovdje prenosim u cjelosti. Možda će pružiti neke odgovore onima od vas koje zanima ta tema:

Pa, evo tog mejla:

„Nakon sto je Šokre stavio na svoj blog članak o Spiricomu to me je inspiriralo da se opet prisjetim svega. Dakle, nakon što sam 2004. godine poslao Brendanu Cooku iz GIS-a snimku Spiricoma, istu je odmah emitirao Art Bell 31. listopada 2004. na noć vještica. Art Bell je bio fasciniran snimkom (ništa čudno – potpuno ga razumijem jer je Art Bell isto radio-amater) i nazvao je to emitiranje „povijesnim – nečim sto je prvi put napravljeno na komercijalnom radiju“.

Ako želite čuti uživljenje Art Bella kako je to izgledalo u najavi te emisije, izdvojio sam taj mali dio iz emisije i možete ga skinuti ovdje:
http://www.ufo.com.br/public/larry_king/Spiricom_intro_by_ArtBell.C2C.Oct31..2004.mp3
Taj „hrvatski novinar“ kojega spominje Art sam, naravno, ja.:-)

Bilo bi super pronaći knjigu „Duh od 29 megahertza“ koja detaljno opisuje slučaj – pravi klasik za EVP (Electronic Voice Phenomena) zajednicu. Knjigu je napisao John Fuller – isti onaj Fuller koji je napisao još jedan klasik „Prekinuto putovanje“ – knjigu o otmici Betty i Barney Hill.

Evo jednog od mnogobrojnih komentara slušatelja nakon te emisije:

Source: http://www.coasttocoastam.com/gen/page769.html

„Art's SPIRICOM broadcast on this year's Ghost-to-Ghost held me in awe, in fact it was probably the most compelling thing I have ever heard on the radio. I hope this idea has been picked up by some of the shows more inventive listeners and I can't wait to hear of their progress using 21st century technology. Mike G. Hitchin, Herts, United Kingdom „
Odlučio sam malo dublje prokopati što se dogadja u zadnje četiri godine i koliko vidim nakon emitiranje te Artove emisije, u zajednici EVP istrazivaca to je uzrokovalo pravi nemir. Većina istraživača, prije Artove emisije, nikada prije nije čula za Spiricom i pitaju se kako je to moguće. Slučaj je postao svojevrsni „Roswell slučaj fenomena EVP“.

Mnoge EVP radio emisije sada se posvecuju Spiricomu i raspravlja se o njemu:

http://www.ghostlytalk.com/
http://www.ghostlytalk.com/audio/worlditc.zip
http://www.ghostlytalk.com/archives/markmacy1.mp3
http://www.ghostlytalk.com/archives/markmacy2.mp3


Istraživači raspravljaju po forumima i dijele nove informacije i spoznaje:

http://www.itcbridge.com/forum/view_forum.php?id=30
http://www.afterlife-knowledge.com/cgi-bin/yabb/YaBB.cgi?num=1197399527

Nekoliko novih eksperimenata koje ljudi danas pokušavaju:

http://www.itcbridge.com/forum/view_topic.php?id=350&forum_id=30
http://www.itcbridge.com/forum/view_topic.php?id=353&forum_id=30

Neke od skeptičnih točki – neke imaju uporišta, neke ne:

http://www.ghostlytalk.com/archives/stephenrorke3.mp3
http://www.ghostlytalk.com/archives/bonusarchives/stephenrorke11.mp3
http://www.ghostlytalk.com/archives/bonusarchives/stephenrorke12.mp3

Jedna skeptična teorija nije dugo izdržala. Postojala je teorija da je entitet „Mueller“ ustvari bio jedan drugi Mueller koji je u to vrijeme bio radio-amater i koji se preko radija javljao istraživačima pa su oni mislili da je duh. Medjutim, ta teorija je na kraju bila odbačena jer se pronašlo ipak da je originalni Mueller postojao u onom vremenskom razdoblju za koji su i tvrdili autori Spiricoma:

http://www.itcbridge.com/forum/view_topic.php?id=369&forum_id=30

Jos jedna značajna referenca koja na neki način indirektno povezuje ufologiju i EVP.

U ovome slučcaju „robotski glasovi“ počeli su se javljati tijekom vala vidjenja NLO-a u Ohiu 1993. godine. Neke od snimki koje je prikupio istraživać Robert Collins dostupne su ovdje:
http://www.ufoconspiracy.com/misc/new-paris.mp3

Telefonski razgovor izmedju Richarda Dotyja i Roberta Collinsa oko robotskih glasova:

http://www.ufoconspiracy.com/reports/doty-collins-phonechat.htm


Evo još jedan link od GIS-a gdje se zahvaljuju na materijalu:

http://www.ghostpix.com/spiricom/spiricom.html

Zanimljiva je ta EVP zajednica...Ima sjajnih
primjera oko još jednog dobrog slučaja koje je snimio GIS jer oni su tu najjači. Budem pitao Brendana jos za detalje i
snimke...o tome kada dodje na red emisija o
transkomunikaciji...“




Eto, to je bio taj Giulianov mejl, pravi mali vodič kroz svijet transkomunikacije.

Čitamo se!




- 15:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

GEJA-TKO JE TU ŠEF

12.04.2008., subota 

 


Stari su Grci imali božanstvo Zemlje koje su nazivali Geja.

Također, kod drevnih naroda se često nailazi na ideju Zemlje kao živog bića. U znanstvenik krugovima, prvi je takvu ideju iznio škotski znanstvenik James Hutton na sastanku Kraljevskog društva u Edinburghu 1785. godine. Izjavio je da je Zemlja nadbiće te naglasio kako treba proučavati njenu fiziologiju, a kruženje hranjivih tvari u tlu i vodene protoke smatrati krvotokom. Njegove ideje su ipak zaboravljene ili odbačene iako je ostao otac geologije. Jevgraf Maksimovič Korolenko, samouki ukrajinski znanstvenik iz 19. stoljeća tvrdio je kako je Zemlja biće i svojim tvrdnjama utjecao na mlađeg rođaka Vladimira Vernadskija koji je 1911. godine razvio pojam biosfere i definirao ga kao područje Zemljine kore nastanjeno preobraziteljima koji pretvaraju zračenje iz svemira u učinkovitu zemaljsku energiju.

Mladi znanstvenik James Lovelock nije bio upoznat s radovima navedenih znanstvenika, ali je živeći u prirodnom krajoliku i sobi koja se nadovezivala na staru mlinicu intuitivno osjećao Zemlju kao živo biće. A prvi od niza događaja koji će dovesti do formuliranja hipoteze Geja dogodilo se 1961. godine. Bio je to poziv direktora NASA-inog odjela za svemirske letove za pripremu prvog programa pokusa na Mjesecu. James Lovelock počeo je raditi na mjesečevoj sondi u NASA-inom laboratoriju Jet Propulsion Laboratory u Kaliforniji, otkuda je ubrzo premješten na posao kreiranja osjetljivih instrumenata za analizu površine i atmosfere planeta. Temelj njegova obrazovanja bili su medicina i biologija, pa su ga zanimali pokusi kojima bi se otkrio život na drugim planetima. Zajedno sa Dian Hitchock, koja je u NASA-i radila na procjeni logičke održivosti pokusa, predložio je analizu atmosfere kao najpouzdaniji put prema otkrivanju života na planetu. Njegova premisa bila je jednostavna - utjecaj života kao globalne pojave mijenja kemijski sastav atmosfere koji je onda uočljiv i bitno se razlikuje od atmosfere beživotnog planeta. Lovelock je smatrao da život na nekom planetu može biti samo globalna pojava, a ne lokalna.

1960-tih su napravljene prve analize atmosfere Marsa pomoću teleskopa s infracrvenim zrakama. Pokazale su da je kemijski sastav atmosfere Marsa blizu kemijske ravnoteže, s najvećim udjelom ugljičnog dioksida od približno 95 %. Za Lovelocka je to bio siguran dokaz kako život kao globalna pojava ne postoji na Marsu. Sva kasnija istraživanja to su i pokazala. No, ta su razmišljanja Lovelocka odvela u sasvom novom smjeru. Kao da mu je pogled iz svemira dao i novi pogled na Zemlju. Bio je to početak hipoteze o Geji. Lovelockova temeljna ideja jest da sustav živih bića i njihovog planeta (skraćeno - Geja ) mora biti u stanju održavati klimatske i kemijske uvjete. Drugim riječima, sveukupni sustav života na planetu održava osjetljivu kemijsku ravnotežu (zapravo – neravnotežu. Prava ravnoteža vlada ma mrtvom Marsu) i neprekidno je korigira.

SVIJET TRATINČICA

1982. u Amsterdamu je Lovelock svoju ideju predstavio kroz model «svijeta tratinčica» («Daisyworld») i zajedno s kolegom Andrewom Watsonom taj model objavio u časopisu Tellus pod naslovom «Parabola Daisyworld». Svijet tratinčica je pojednostavljeni model planeta gdje je predstavnik živog svijeta jedna vrsta – tratinčica. Tratinčice rastu samo između 5şC i 40şC, a najbolje uspijevaju na temperaturi od približno 20şC. Temperatura planeta je određena energetskom ravnotežom Sunčevog isijavanja i emitirane energije planeta, a tratinčice imaju različitu boju i albedo (broj koji pokazuje moć reflektiranja Sunčevog zračenja s tijela koje ne svijetli samo po sebi ) između 0 (crna boja ) i 1 ( bijela boja). Tratinčice albedom mogu regulirati temperaturu cijelog planeta i održavati je pogodnom za život kroz natjecanje različitih vrsta tratinčica s obzirom na njihovu boju. S obzirom da je Sunce u prošlosti isijavalo približno 30 % manje snage, pri temperaturi od otprilike 5şC rastu tamne tratinčice koje upijaju više energije. Nakon određenog vremena i sve većeg dotoka energije sa Sunca, razvija se sve više svijetlih tratinčica. Kada temperatura planeta dostigne oko 40şC, planetom dominiraju svijetle vrste, a tamne propadaju. Natjecanje svijetlih i tamnih vrsta održava temperaturu na razini koja je najbolja za rast i život tratinčica od približno 20şC. Tako Lovelock pokazuje kako život na globalnoj razini može mijenjati uvjete za život, u ovom modelu - mijenjajući površinski albedo (različite boje tratinčica ) i tako regulirajući površinsku temperaturu i održavajući je pogodnom za život.Na taj način, smatra Lovelock, biosfera održava zdravlje našeg planeta i čini ga povoljnim za život kao globalnu pojavu. Znanost koja bi trebala proučavati takvo superbiće Lovelock naziva geofiziologija.

Uslijedile su kritike hipoteze i modela Svijeta tratinčica. Lovelocka su upitali kada će biti sastanak mikroorganizama na kojemu će se oni dogovoriti o tome kolika će biti temperatura Zemlje. Lovelock je odgovorio protupitanjem: Sastaju li se stanice našeg tijela kako bi dogovorile našu tjelesnu temperaturu? A ona je svakog dana našeg života između određene minimalne i maksimalne temperature unutar koje je život moguć, uglavnom blizu optimalne.


O ŠUMAMA I PLANKTONIMA


Svijet tratinčica je samo model. Kakva je stvarna situacija s obzirom na temperaturu naše Zemlje? Slična. Najnovija istraživanja cvjetanja mora i sličnih pojava kod ocenskih organizama pokazuju kako oni svojim djelovanjem utječu na temperaturu. Tropske šume u području Amazone sustav održavaju vlažnim i pogodnim za život. Tamne šume u sjevernim predjelima Zemljine polutke svojim albedom utječu na otapanja snijega jer privlače više Sunčevih zraka nego što snijeg odbija zbog svog visokog albeda. Planktoni se skupljaju i razmnožavaju ispod oštećenih dijelova ozonskog omotača, «krpajući» ga kisikom.

Pokretačka sila za klimu Zemlje je energija koja stiže sa Sunca. Zemljina srednja globalna površinska temperatura (GSPT) određena je energetskom ravnotežom između dolazeće energije sa Sunca i izlazne energije sa površine i izatmosfere. Razni izračuni, Stefan-Boltzmanov zakon i drugo, daju rezultat od -23 şC za ravnotežnu srednju globalnu površinsku temperaturu. To bi značilo da bi Zemlja morala u cijelosti biti okovana ledom. Ali nije. Gdje je pogreška?

''Pogreška'' je atmosfera. Dobivena srednja globalna površinska temperatura (GSPT) predstavlja temperaturu vanjskog dijela Zemljinog plinovitog omotača, dok je unutrašnjost atmosfere na puno većoj temperaturi i omogućuje postojanje plinovitog i tekućeg medija (oceani) za prijenos hranjivih sastojaka na globalnoj razini. U ovoj energetskoj priči posebno su zanimljivi vodena para, ugljikov dioksid, metan, klorofluorougljici (freoni) i drugi plinovi koji u svojim molekulama imaju više od dva atoma - plinovi staklenika, jer u atmosferi uzrokuju učinak staklenika.

Danas nitko ne osporava postojanje interakcije između živog svijeta i ostatka planeta na kojem živimo. No, za hipotezu o Geji jedinstveno je što tvrdi da su se geološka i biološka evolucija odvijale paralelno te da živi svijet održava bioravnotežu neophodnu za odvijanje života. Lovelock je napravio presjek kroz geološku povijest planete Zemlje i pokazao da se mnoge stvari u atmosferi, oceanima i na Zemaljskoj kori uravnotežene posredstvom živih organizama. Količina kisika se stabilizirala na nekih 21 posto, s kojih bi odavno skliznula da je stalno ne održava mehanizam biosfere kroz ispuštanje kisika iz šuma ili razorne šumske požare koji troše višak kisika. A već 25 posto kisika u zraku imalo bi razorne posljedice, jer bi drveće izgorjelo i prije nego što bi izraslo, pa ne bi bilo šuma. Da ga je manje, bilo bi ga premalo za ostatak živog svijeta. Sličan primjer predstavlja kalcij. Pojava organizama koji su akumulirali kalcij u svojim ljušturama bila je presudna da se stvori povoljna količina soli u oceanima - da je soli malo više, oceani ne bi bili pogodni za život. A najvažnije od svega - što se zbiva i danas – jest da cijela životna zajednica regulira temperaturu na planetu.

Hipoteza Geja pruža holistički pogled na svijet, u kojem su svi elementi međusbno umreženi i međuovisno. Zemlja je sustav koji sam upravlja sobom i uključuje sav život koji se na njemu nalazi, uključujući ljude, zrak, ocean, stijene i održava se u udobnom stanju.

Imajući na umu u kojoj je mjeri Zemlja različita od Marsa, koji je mrtav planet, znanstveni pisac Lewis Thomas prije mnogo godina je zapisao: «Očito je da je Zemlja živa!»

I za kraj da si dopustim malo umjetničkog povezivanja koje mi je ove sekunde palo na pamet i koje naizgled nema nikakve veze s ovom temom, ali čisto kao ideja – da li bi Geja dopustila globalno zagrijavanje ili bi uključila neki od svojih tajanstvenih samoregulirajućih mehanizama? Da li Geja uopće treba stalno imati istu temperaturu, a da ne naudi životu na sebi?

Već sam pisao o stavovima ljudi koji smatraju da se nikakvo globalno zatopljenje ne događa. Vjerujem da je to samo još jedan sezonski hit. Recimo, prije neki dan sam se baš sjetio kako sam cijelu osnovnu i srednju školu u školi i kroz novine bio bombardiran pričama o kiselim kišama, i ne kažem da nisu postojale. Ali nekim čudom, nisam taj pojam čuo već više od desetak godina. Jeste li vi čuli da se o tome danas priča? Ako ne, znači li to da su kisele kiše prestale?
Pa to je dobra vijest, zašto je ne razglasiti, kao pozitivni primjer da stvari idu i na bolje!
Ili možda nespominjanje kiša znači da one nikad nisu niti bile problem pa se nemamo čime hvaliti?
Ili možda još uvijek padaju? Ali zašto ih onda nitko ne spominje?

Možda zato jer je ove sezone na top-listama drugi hit – melodiozni pop zvan „globalno zatopljenje“?


Bit će sve u redu, u to nema ikakve sumnje.



Izvadak iz filma Great Global Warming Swindle



- 13:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #

T. HENRY MORAY – DRUGI PUT

05.04.2008., subota 

 

Starog Moraya smo ostavili 1925. godine dok je tražio odvjetnika pomoću kojeg bi osigurao budućnost svog uređaja. Krajem 1925. Moray je bio optimist i zapisao: «17 godina rada i svi ti mjeseci demonstracija. Za svaku mi demonstraciju obećavaju da će biti zadnja koju će tražiti. U 1925-oj napravio sam vidljiviji napredak nego u svim godinama do sada. Sve te godine rada dovele su do ovogodišnjeg uspjeha....»

Ipak, uslijedio je niz odbijanja naraznim stranama jer njegov uređaj nije bio «znanstveno proučen», a Moray je strahovao da će netko ukrasti tajne njegova uređaja jer je riječ o velikom tehnološkom napretku i potencijalno vrlo vrijednom proizvodu. Također, smatrao je da je na njemu odgovornost da se pobrine da se uređaj koristi za pozitivne, humanitarne svrhe. Stoga je naredne tri godine proveo pokušavajući izgraditi vlastitu korporaciju, u koju je nastojao privući i stručnjake poput dr. Harveya Fletchera (tada zaposlenog u General Electricu), koji je u rujnu 1928. godine proveo vlastita ispitivanja nad strojem i bio oduševljen njegovom sposobnošću da energijom snabdije tri žarulje do sto watta i glačalo od petsto sedamdeset i pet watta. Ipak, nije znao ništa više o načinu na koji stroj funkcionira. On je organizirao i strogo nadzirane «testove izdržljivosti». Morayev je stroj radio 157 sati i 55 minuta u zapečaćenom okolišu.


Image Hosted by ImageShack.us



Fletcher i novi suradnici počeli su inzistirati da im se uređaj dade u njihov laboratorij na provjeru i nezavisno ispitivanje, kao uvjet za suradnju s velikom tvrtkoa Western Electric, ali Moray je bio zabrinut da bi dopuštanje takvih ispitivanja bio jednostavno otvaranje tehnologije za krađu. Morayjeva suzdržanost shvaćena je kao znak da je prevarant koji se boji da će biti razotkriven. S pravom sumnjičavi Moray je odbio tu «uzmi-ili –ostavi» ponudu. Nastavio je održavati kontrolirane demonstracije u laboratoriju u svojoj kući i shvatio da mu je jedini izlaz da svoj izum sam patentira. Već je bio umoran od uzastopnih i uzaludnih pokusa pred svjedocima, a shvatio je i da bi tako mogao ugroziti kasnije patentiranje svog uređaja, budući da američki Zakon o patentima onemogućuje odobravanje patenta za koji se može dokazati da se već nalazi u javnoj upotrebi. Potreba za osnivanjem tvrtke Moray Products Company činila se poslovno opravdanijom nego u razdoblju do 1931. godine.

PRIJAVE PATENTA

Kada je 13. srpnja 1931. godine Moray Products Company podnijela prvu prijava za patent za uređaj na izračenu energiju – koji je uključivao i Morayjev ventil na bazi germanija – ona je odbačena zbog dva temeljna razloga. Prvi je razlog bio taj što cjevčice ventila nisu mogle funkcionirati budući da nisu mogle zagrijati katodu koja se nalazila u njima. Doista, bilo je točno da se nisu mogle zagrijati – one su u stvari bile jedan od prvih primjera »hladno-katodne« tehnologije.

Druga primjedba bila je fundamentalnije prirode i stoga mnogo problematičnija. »Ispitivaču nije poznat nikakav prirodan izvor valne energije električne struje te se zahtijeva dokaz o postojanju takvoga.« Drugim riječima, takav stroj nije mogao funkcionirati zato što izračena energija jednostavno ne postoji. Morayava strahovanja oko krađe patenta su se pojačala kada je shvatio da je Američki ured za patente »prožet« zaposlenicima General Electrica, General Motorsa i drugih velikih tvrtki.



Image Hosted by ImageShack.us



U to je vrijeme Moray otkrio da ga direktor tvrtke te patentni zastupnik i dva druga direktora tvrtke pokušavaju pokrasti. Pokušali su na temelju pojedinosti iz patentnog zahtjeva bez njegova znanja duplicirati njegovu tehnologiju te uzimati novac iz fondova tvrtke bez potvrđivanja primitka ili predočavanja drugih podataka, i bez Morayjeva znanja ili odobrenja. Moray nije imao izbora nego ih dati na sud kako bi spasio svoj izum, svoj status izumitelja i novčana sredstva tvrtke za koju se smatrao odgovornim. Proces će tijekom sljedećih nekoliko godina iscrpljivati njegove financijske i kreativne resurse. Prava je ostvario, ali njegova je tvrtka bila financijski osakaćena, te je nakon pet godina likvidirana.


RURALNA ELEKTRIFIKACIJA I KOMUNIZAM

U ljeto 1938. godine, i ponovno početkom 1939. godine, Moray je bio pozvan u Washington DC na sastanak s Johnom M. Carmodyjem iz Uprave za ruralnu elektrifikaciju (Rural Electrification Administration), odgovorne za dovođenje struje u udaljene farmerske zajednice. Uprava je Morayju iznijela ponudu za koju su tvrdili da će zaštititi njegova patentna prava i dovesti do razvoja njegove tehnologije. No, Morayju nije odgovaralo to što će, usprkos činjenici da će u procesu patentiranja pomagati američko Ministarstvo pravosuđa, možda riskirati patentnu zaštitu koju se i dalje nadao postići samostalno. Povrh toga, nije u ponuđen nikakav novac izuzev dvadeset i pet dolara dnevno za posao od nekoliko mjeseci. Moray je na posljetku, u nadi da će to napokon dovesti do globalnog prihvaćanja izračene energije, prihvatio ponudu. Sada je bio inženjer-konzultant vladine agencije. Započeo je izgradnju novog laboratorija s dvadeset prostorija, ali ubrzo je počeo sumnjati u motive nekih suradnika, a i sve je više bio zabrinut zbog infiltracije komunista u tu agenciju. Čak je bio pozivan na sastanke s ruskim posjetiteljima te je vidio svoje materijale u njihovim rukama.

ŽIVOT POSTAJE OPASAN

Osim toga, počele su se događati zabrinjavajuće stvari. Postao je predmet prijetnji smrću te je i na njega i na njegovu ženu nekoliko puta pucano. Morayjevi su odlučili nabaviti blindirani automobil. Richard Moray, jedan od dva Morayjeva sina, sjetio se kasnije kako su ga vozili po gradu kada je automobil pogodila kiša metaka ispaljena iz tajanstvene crne limuzine. John E. Moray, drugi sin, kaže da je njegova majka primila niz anonimnih telefonskih poziva u kojima su joj prijetili njihovom smrću. U jednom pozivu rečeno joj je da, osim ako ne bude surađivao s pozivateljevim poslodavcima glede uređaja na izračenu energiju, život njezina muža neće vrijediti više od »prebijene lipe «. U Morayjevu kuću i laboratorij bilo je više puta provaljivano, ali stroj nije nikada ukraden. Cilj je, kako je obitelj pretpostavljala, bio otkriti tajne stroja pomoću tehnika industrijske špijunaže, a ne izravna krađa. U drugom incidentu Moray je bio ustrijeljen u nogu dok je radio u laboratoriju. Bio je duboko uvjeren da je sve to dio zavjere da ga se natjera da preda svoj izum.

Image Hosted by ImageShack.us




Stvari su postale još bizarnije nakon ključnog ispitivanja kojime se trebalo demonstrirati sposobnost prolaska struje izračene energije kroz debeo sloj stakla. Njegov suradnik Felix Frazer iznenada je zgrabio čekić i, prije no što ga je Moray mogao zaustaviti, uništio veći dio stroja. Zapanjenog Morayja ostavio je s riječima: »Sada više ne mogu tražiti dodatna ispitivanja.« Jednim jedinim destruktivnim činom Frazer je unazadio Morayjev rad za mnogo godina. Komponente za čije je usavršavanje bio potreban ogroman trud bile su oštećene do beskorisnosti, a drugi ključni dijelovi potpuno uništeni. Morayju je shvatio da mora napustiti Upravu za ruralnu elektrifikaciju, no bio je to skup razvod koji je do kraja iscrpio njegova novčana sredstva za nastavak istraživanja i rad na patentnoj zaštiti. Tijekom 1940-ih i 1950-ih Moray je uz pomoć sinova Richarda i Johna nastavio pokušavati osigurati sredstva za svoj uređaj.

POTRAGA ZA MATERIJALOM

Razlog činjenice da je Morayjev napredak tijekom 1940-ih i 1950-ih praktički zamro ne leži samo u nedostatku novca. U petom izdanju Morayjeve knjige «More energije u kojem pluta Zemlja» – objavljenom 1978. godine – Morayjevi sinovi obznanili su glavnu teškoću s kojom se on suočio. 1942. je Moray pokušao ponovno izgraditi uređaj na izračenu energiju upotrijebivši preostali komad onoga što je bilo poznato kao »švedski kamen«. Taj materijal, srž izvornog detektora izračene energije, nikada nije uspio duplicirati pa je nestašica tog materijala ograničavala količinu energije koju je mogao dobiti. Kasniji intervjui s Morayjem otkrili su da je pokušavao pronaći i upotrijebiti radioaktivne materijale. Neki kažu da je upotrebljavao uran, ili možda radij, dok drugi osporavaju tu ideju. Kao mogući zamjenski materijal u glasovitom detektoru spominjano je i radioaktivno olovo. Štogod to bilo, nije nimalo jasno je li se pokazalo kao uspješna zamjena.


Image Hosted by ImageShack.us



Godine 1974. T. Henry Moray je preminuo. Njegova misija da izračenu energiju dovede u svijet još uvijek je bila nedosanjani san. Nakon Morayjeve smrti štafetu izračene energije preuzeli su njegovi sinovi John i Richard te pokušavali skupiti dodatna sredstva i ponoviti očev rad.

Godine 1976. Američko ratno zrakoplovstvo iniciralo je sporazum o istraživačkoj suradnji s Cosrayjem, tvrtkom koju su osnovali Moray i njegovi sinovi kako bi unaprijedili izračenu energiju. Prema sporazumu, trebali su zajednički pokušati bilo pronaći bilo reproducirati materijal švedskog kamena. Kada nisu uspjeli pronaći nikakav izvor tog materijala, pokušali su proizvesti prihvatljivu sintetičku zamjenu. Nakon mnogo mjeseci pokušavanja nisu uspjeli proizvesti ništa što bi imalo potrebne »ispravljačke« kvalitete. Istraživački tim ratnog zrakoplovstva bio je osujećen i činjenicom da su mnoge Morayjeve izvorni nacrti, nacrtani na platnu, izblijedjeli do neprepoznatljivosti. Nadalje, primijećeno je da su Morayjevi nacrti često bili nejasni jer je uvijek očekivao da će uspjeti osigurati potrebne financije da sâm proizvede uređaj. Njegovi crteži na platnu bili su namijenjeni njemu samome, da mu pomognu pri radu, tako da ih nije izradio cjelovito ili brižljivo.

Njegovi sinovi John i Richard nastavili su njegov rad u relativnoj tajnosti. I dalje su u posjedu očevih laboratorijskih bilješki za koje tvrde da će biti dovoljne da im omoguće razvijanje te tehnologije, pod uvjetom da uspiju osigurati milijune dolara koji će im najvjerojatnije trebati da se pomaknu s mjesta. Drugi koji vjeruju u priče o mogućnostima uređaja na izračenu energiju pitaju se jesu li tajne Morayjeva uređaja pokopane zajedno s njim.


JE LI UREĐAJ DOISTA FUNKCIONIRAO?

Je li Morayjev uređaj doista funkcionirao? Ili je Moray bio u zabludi – bilo djelomično ili potpuno? Je li moguće da je jednostavno bio varalica, s namjerom da operuša ulagače i prevari akademsku zajednicu?

Prvo teorija prijevare. Ima onih koji smatraju da Moray nije imao izum koji je funkcionirao, da je iluzionističkim odnosno magijskim trikom nekako uspio uvjeriti ljude da ga financijski podupiru. Drugi ističu znanstvenu stranu: da je očajnički želio dokazati teoriju izračene energije, pa je koristio lažni uređaj kako bi pridobio ljude za svoju teoriju. Pa ipak, mada je Morayju uvijek bilo jako stalo da sačuva tajnu tehnologije sadržane u njegovom detektoru, u njegovu uređaju nitko nikada nije uspio pronaći bilo kakve baterije ili izvor energije.

Sumnje su se oko Morayja pojavile uglavnom zato što je on tvrdoglavo odbijao ptkriti tajne svog stroja onima koji su ga željeli duplicirati. No opet, kakvu bi motivaciju čovjek mogao imati da tijekom razdoblja od nekih trideset godina aktivno izvodi prijevaru i, isto tako, da se izlaže fizičkoj opasnosti, podsmjehu i financijskoj propasti? Dvaput se skoro upropastio pokušavajući otplatiti dugove koje su napravili drugi uključeni u razvoj njegova stroja. Po svemu sudeći, on doista nije bio biznismen.

On se uspeo sve do vrha znanstvene i društvene ljestvice. Susretao se s najboljim znanstvenicima svoga vremena, visokopozicioniranim političarima i vladinim službenicima. To nije bio barnumski šou. Da je čitavo vrijeme izvodio šarlatansku prijevaru, na kraju bi bio razotkriven. To se nije dogodilo: sve što su ljudi ikada rekli jest da nisu razumjeli njegovu tehnologiju, te da su željeli vidjeti pojedinosti.

Morayjev stroj nikad nije dobio patentni status, što je značilo da Moray nikada nije imao zakonsku zaštitu pred bilo kime tko bi ga mogao ukrasti ili duplicirati. Bez te zaštite bio je ranjiv, možda i u strahu od onih oko sebe koji su mu mogli pomoći. Sasvim je moguće da Moray svoju tajnu nije nikad ni s kim podijelio u cijelosti. Bio je tu još jedan problem – koji je Moray uspio držati tajnom – a to je da nije mogao reproducirati švedski kamen. Ako je znao, odnosno vjerovao, da je taj kamen neobnovljivi izvor, tada je imalo smisla što je konstrukciju detektora svog uređaja držao tajnom.

Ma da neki znanstvenici, suočeni s očitim nedostatkom uobičajenog izvora energije kod Morayjeva stroja, tvrde on funkcionira preko elektromagnetske indukcije iz strujnih vodova, činjenica da su dva dobro atestirana pokusa provedena mnogo kilometara od bilo kakvog izvora energije trebala bi biti dovoljna da otkloni takve tvrdnje.

Kako bi provjerio prigovor da Morayjev uređaj jednostavno »hvata energiju« iz lokalnih strujnih vodova, suradnik Judd je predložio »izvangradsko ispitivanje«. Snježnog poslijepodneva 21. prosinca 1925. godine Moray je otišao na put s Juddom i dvije druge »nezainteresirane stranke«, gosp. Adamsom i još jednim odvjetnikom, gosp. Nebekerom. Uređaj na »izračenu energiju« smješten je u automobil, a trojica gore navedene gospode tada su počela raspravljati o tome gdje napraviti pokusno ispitivanje. Moray nije želio sudjelovati u odlučivanju. Naposljetku su odlučili otići do kanjona Emigration Canyon, budući da u njemu nema strujnih vodova. Sklopka na uređaju je otvorena i zatvorena kao i mnogo puta dosada u svim prijašnjim pokusima, međutim svjetlosti nije bilo. Uređaj je tada »ugođen« kao i u svim prijašnjim pokusima, i potom, kada su sklopku na uređaju zatvorili, svjetla su se upalila. »Antenska žica« odmah je odvojena od uređaja, svjetlo se ugasilo, a ponovno se upalilo kada je »antena« ponovno spojena na uređaj. Isto se dogodilo i kada je »žica uzemljenja« bila isključena i ponovno spojena na isti način kao što je gore opisano.

Možda bismo trebali postaviti neka teža pitanja: ako je stroj stvarno funkcionirao, je li moguće da su snage koje su vršile pritisak na Morayja bile dovoljno jake da spriječe da se prototip koji je funkcionirao razvije u komercijalni uređaj? Tada se suočavamo s mogućnošću da su od nas skrivane i druge dobrotvorne tehnologije – bilo zlonamjernim ili ljubomornim djelovanjem određenih pojedinaca, nekim oblikom organizirane zavjere, ili jednostavno staromodnom pakošću. Mnogima nije drago prihvaćati takav način razmišljanja.

Sigurno je ugodnije, s psihološkog stajališta, vjerovati da Moray nije uspio zato što je bio u krivu – bilo u ogledu svoje tehnologije bio u pogledu svoje teorije – ili da je bio varalica. Na taj način ne moramo se suočiti s mogućnošću bilo zavjere bilo pakosti – od čega bi oboje moglo uključivati potrebu da se suočimo s odgovornošću za pojavu takvih tehnologija.

Štogod da je istina, još uvijek nemamo uređaj na izračenu energiju koji funkcionira.


- 14:03 - Komentari (20) - Isprintaj - #

T. HENRY MORAY – ISKORIŠTAVANJE ENERGIJE SVEMIRA

02.04.2008., srijeda 

 



»Ovaj je autor uvjeren da je čitav svemir prožet energijama koje su (u svojoj osnovi bez sumnje električne i vrlo blisko povezane s električnim djelovanjem. Odnos materije prema energiji i energije prema materiji tako postaje električni potencijal svemira, jedan neprekidni niz oscilacija, koji se kao veliko njihalo njiše amo-tamo po svemiru.«

T. Henry Moray, 1914.



Prije nekoliko godina u ruke mi je došla tada još neprevedena knjiga „Znanstvenik, luđak, lopov i njihova žarulja“. Knjiga je bila fantastičan pregled povijesti istraživanja onoga što se naziva 'free energy'. Prenio sam oduševljenje na Darka iz Telediska koji ju je i objavio. Ono što mi se toliko sviđalo u knjizi jest što je to bila prva knjiga napisana tako da sam mogao donekle shvatiti o čemu je tu riječ i saznati što se zbivalo s mnogim istraživanjima i izumima. Jer, za razliku od mnogih lakše shvatljivih tema, s ovom nema šale. Primjerice, knjiga „Energy From the Vacuum“ Thomasa Beardena ima skoro tisuću stranica sitnog teksta napučenog formulama. Vjerojatno je korisna onome tko se želi baviti istraživanjem free energyja, ali znatiželjni čitatelj 'opće prakse' od nje neće imati previše koristi niti će se zabaviti.


Najveći dojam na mene je ostavila priča o Henryju T. Morayu, pomalo zaboravljenom pioniru free energya, koji kronološki dolazi nakon Nikole Tesle, koji se također u životu bavio sličnim pokušajima. Ovom prilikom ću u vrlo skraćenom obliku predstaviti desetljeća rada i nevolja tog čovjeka koji je konstruirao zaista zanimljive uređaje. Postoje brojne fotografije T. Henryja Moraya iz 1920-ih i 1930-ih na kojima on pokazuje svoj uređaj za izračenu energiju. Mnoge od tih fotografija prikazuju blještavi niz od trideset i pet žarulja te električno glačalo – trošila ukupne snage od otprilike 3000 watta. Onima koji su uređaj vidjeli na svoje oči posebno neobično bilo je to što se činilo da Moray to postiže bez ikakvog konvencionalnog izvora energije. Umjesto toga, tvrdio je Moray, uređaj je pomoću antene hvatao »izračenu energiju« i potom je, uz pomoć složenog detekcijskog i oscilacijskog sustava strujnih krugova, pretvarao u upotrebljivu, stabiliziranu električnu energiju.






Deseci vrlo uglednih znanstvenika, odvjetnika i političara – uključujući ministre – koji su prisustvovali demonstracijama te provodili detaljna i opsežna ispitivanja uređaja na izračenu energiju nisu mogli pronaći nikakve baterije, skrivene žice ili druge vanjske 'inpute'. Isto tako, nikad nije bilo dokazano da je izlazna snaga uređaja rezultat elektromagnetske indukcije iz električnih vodova. Neki su svjedoci pod prisegom dali izjave da je uređaj neprekidno radio u razdobljima od tri ili četiri dana. Mnogi su bili potpuno uvjereni da ta nova tehnologija označava svršetak čitave jedne ere i početak novog zlatnog doba besplatne električne energije. No, bilo je i onih koji su se suprotstavljali Morayjevom izumu i – ako je Morayjeva obitelj u pravu – koji su možda bili spremni i ubiti kako bi ostvarili svoje ciljeve.


Image Hosted by ImageShack.us




Dr. Moray kasnih 1930-tih podešava treću generaciju svog uređaja



Iako su dokazi koji podupiru Morayjevu tvrdnju zaista izvanredni, mi danas u našim domovima ipak nemamo njegove uređaje koji iskorištavaju izračenu energiju. U čemu je dakle stvar? Je li Moray bio varalica, kako su neki sugerirali, ili jednostavno nije uspio razviti i komercijalizirati svoju pionirsku, ali ipak ponekad nepouzdanu tehnologiju? Jesu li Morayju doista prijetili smrću, i ako je tako, tko mu je prijetio? Jesu li prave tajne njegova uređaja umrle zajedno s njim, kako neki vjeruju; ili će neki od znanstvenika koji sada pokušavaju ponoviti njegov rad uspjeti napraviti uređaj koji će ljudi jednog dana koristiti za snabdijevanje svojih domova energijom?


ZANESENOST STRUJOM


T. Henry Moray rodio se 28. kolovoza 1894. godine u mormonskoj obitelji u Salt Lake Cityju. Otac mu je bio poznati pionir u rudarskoj industriji. Morayja je od vrlo rane dobi privlačila električna struja: često bi nakon završetka škole poslijepodne otrčao do gradske knjižnice i čitao djela ranih pionira elektrike, kao što su James Clerk Maxwell, Michael Faraday i Nikola Tesla. Morayja su posebno nadahnuli Teslini radovi i njegova ideja da Zemlja pluta u golemom moru beskonačne energije. Teslin san da bismo tu »izračenu« energiju mogli »eksploatirati« hvatanjem, podešavanjem i pojačavanjem njezinih inherentnih oscilacija postao je Morayjeva znanstvena opsesija – opsesija koja ga neće napustiti do kraja života. I on se suočavao s jednakim teškoćama kao i Tesla, posebice s odbacivanjem rezerviranim za izumitelje koji ne samo da tvrde da imaju uređaj nego i teoriju kojom to podupiru.




Image Hosted by ImageShack.us


Fotografija uspješnog testa samo-pogonjenja Morayeve naprav u veljači 1937.. Jedinica je pokretala 35 100-watnih lampi i peglu od 1200 wata.



Kao mladića Morayja je fascinirala rana tehnologija radio-emitiranja. Ako se pričama može vjerovati, s električnom je strujom počeo eksperimentirati s devet godina, a s visokonaponskim i visokofrekvencijskim pojavama s jedanaest. Godine 1911., kada je imao tek devetnaest godina, Morayjev prvi uspješni pohod u iskorištavanje onoga za što je vjerovao da je izračena energija navodno je rezultirao snabdijevanjem ugljične lučnice od šesnaest svijeća elektrostatičkim nabojem iz spojeva antene i uzemljenja. Sljedeće se godine otputio na mormonsku crkveno misiju u švedsku Uppsalu. Kao i kod svih mormona, dvogodišnja misija bila je dio uvođenja u vjersku zrelost, i on je rado prihvatio izazov. Naposljetku, bila je to prilika da vidi svijet. Također, na Sveučilištu Uppsala studirat će svoju voljenu elektrotehniku. Mada je možda predviđao da bi to mogla biti prilika da se bavi svojom najvećom strašću – kristalnim radijem – sasvim sigurno nije znao da će ga ta avantura dovesti i u dodir s novim tvarima koje će mu zauvijek promijeniti život.


ŠVEDSKI KAMEN



U svojim kasnijim zapisima Moray se prisjetio načina na koji je otkrio mineralne materijale za koje je smatrao da mogu djelovati kao »kristaloliki« radio-prijemnici. Za prvi se mislilo da je galenit, koji se sirov može naći na obroncima, dok je drugi bio bijeli, praškasti, kamenu sličan materijal, koji se obično koristio u gradnji cesta. Za taj drugi materijal – koji je kasnije postao poznat kao švedski kamen – neki su smatrali da je neka vrsta silicijevog dioksida. Moray je navodno grijao taj materijal plamenom za varenje kako bi dobio rastaljenu kremenu zemlju – materijal već otprije poznat kao dobar radio-prijemnik. Kada je spojio to dvoje, zajedno s uređajem za ugađanje pod imenom »cat whisker« – poznatom ranim radio-entuzijastima - otkrio je da može bez ikakvih drugih izvora energijom snabdjeti mali gramofonski zvučnik.


Nakon što se 1915. godine vratio iz Švedske, Moray je radio kao inženjer elektrotehnike u mnogim velikim korporacijama, uključujući Utah Power and Light Co, Phoenix Construction Co. te Mountain States Telephone and Telegraph Co. Tijekom tog razdoblja konstruirao je električne planove i sheme za nove električne centrale te za neke od najvećih zgrada koje su se tada gradile na američkom Zapadu. Međutim, istovremeno je nastavio eksperimentirati sa švedskim kamenom. Njegovi će ga eksperimenti dovesti do razvoja prvih poluvodičkih ventila, odnosno detektora, više od dvadeset godina prije nego što ih je na kraju komercijalno razvio Bell Telephone Labs.

Godine 1921. odlučio je sve svoje vrijeme posvetiti istraživanjima povezanih s izračenom energijom i u sljedećih nekoliko godina potpuno je prionuo na zadatak izgradnje prvog funkcionalnog uređaja na izračenu energiju, koristeći švedski kamen kao ključnu komponentu za svoju »detektorsku cjevčicu«. Uređaj je po svemu sudeći proizvodio oko 25 watta električne energije i mogao je energijom snabdjeti jednu žarulju. Sam uređaj, koji nije imao pokretnih dijelova, bio je smješten u kutiju dužine od oko 70 cm te širine i visine od po 40 cm. Osim detektorske cjevčice – koja je djelovala kao rani elektronički »ventil« – kutija je sadržavala još dvije oscilatorske cijevi, nekoliko kapacitora odnosno kondenzatora različitih veličina, kao i neke druge patentirane dijelove. Uređaj je bio spojen na antenu koja je navodno »hvatala« izračenu energiju, te također na uzemljenje. Moray je svoj uređaj ponekad nazivao »energetskom crpkom« koja može crpiti energiju iz »mora energije« za koje je vjerovao da prožima čitav svemir. U tom je opisu možda zapravo mislio na kozmičke zrake koje neprestano bombardiraju planet visokoenergetskim česticama. Moglo bi se to čak usporediti s energijom nulte točke.


Image Hosted by ImageShack.us


Dr. T. Henry Moray u Salt Lake Cityju, Utah, listopad 1970.




Do 1925. godine uspio je izlaznu snagu uređaja povećati na oko 100 watta i osjetio je da ima prototip koji će primjereno demonstrirati njegovu tehnologiju. Dotada je već bio sasvim svjestan koliko bi taj uređaj mogao doprinijeti dobrobiti čovječanstva. No, nakon prvih odbijanja od strane nepovjerljivih političara kojima je iznio svoju zamisao, odlučio je napraviti niz demonstracija za ugledne znanstvenike i političare, kojima je osigurati vjerodostojnost izuma, a i prikupiti sredstva za daljnje razvijanje tehnologije do komercijalno raspoloživog proizvoda.


Image Hosted by ImageShack.us



Moray Laboratories, Salt Lake City, Utah, listopad 1970
A.J. McDonald, Dr. T. Henry Moray, John Moray




Jednoj takvoj tipičnoj demonstraciji svjedočio je tadašnji državni tajnik za Utah, gosp. Wilton H. Welling: „...Kućište u kojem se uređaj nalazio bilo je pojednostavljeno i poboljšano. Bilo je sasvim očito da nije postojala mogućnost krivotvorenja proizvedene energije. Ugađanje uređaja bilo je poboljšano i vrijeme potrebno da se dovede energija smanjeno je s pet minuta na manje od minute. Ta radnja bila je bila jednostavna poput ugađanja radio-prijemnika. Žena koja je prisustvovala demonstraciji prvi put je, nakon što ga je vidjela kako »ugađa na energiju«, rukovala uređajem s jednakom lakoćom kao sam dr. Moray. Prva je zasvijetlila kontrolna žaruljica na kućištu. Tada je povučena sklopka koja dovodi struju do police sa svjetlima. Trideset žarulja od pedeset watta i pet žarulja od sto watta u trenutku je zasjalo blistavom svjetlošću. Potom je na uređaj spojeno obično Hot Pointovo električno glačalo, a da svjetlost žarulja nije ni najmanje izgubila na jačini. Izumitelj je izjavio da bi rezultat bio isti i da je na polici umjesto trideset i pet bilo sto žarulja. Žarulje i glačalo zajedno trošili su više od četiri konjske snage električne energije. S obzirom na jačinu svjetlosti bilo je očito da u te svjetiljke dolazi napon mnogo viši od uobičajenog. Zbog velike topline koja se razvila na jednom mjestu imao sam osjećaj da će brzo pregorjeti, međutim to se nije dogodilo. Čvrsto vjerujem da je dr. Moray na pragu usavršavanja jednog od najvećih fundamentalnih izuma u povijesti.»


Image Hosted by ImageShack.us



Dr. T. Henry Moray je smatrao vrlo važnom antenu posebnog oblika koja je služila za primanje frekvencija kojima je 'hranio' svoju pogonsku jedinicu. Moray Laboratories, Salt Lake City, Utah, 1970
Image Hosted by ImageShack.us



Povećani detalja antene




Ovakva svjedočanstva nisu rijetkost. Mnogi su pred bilježnikom potpisali izjave da je ono što su vidjeli bilo stvarno. Moray je smatrao da će to biti dovoljno da skeptični svijet uvjeri u stvarnost uređaja. Oko 1925. Moray je odlučio potražiti pomoć odvjetnika kako bi osigurao budućnost svog uređaja. Zamolio je Roberta L. Judda iz tvrtke «Bagley, Judd i Ray» da ga zastupa. Za Judda je izveo niz uspješnih demonstracija tijekom kojih je uređaj tijekom nekoliko sati opskrbljivao žarulje i naprave ebergijom i suradnja je započela......


Što je dalje bilo – za koji dan kad odmorim prste....


Čitamo se !












- 21:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

TELEFONIRANJE S DUHOVIMA

26.03.2008., srijeda 

 
Prije stanovitog vremena do mene i Giuliana je doprla kazeta s predavanjem Georgea Meeka, slavnog istraživača paranormalnih pojava, a pogorovo komunikacije s duhovima. Bio je to skoro devedeset minuta zapanjujućeg materijala, primjera iz dugogodišnjeg Meekovog istraživanja transkomunikacije.

Doista je fascinantno čuti glasove snimljene u praznoj sobi. Glasove koje se nije moglo čuti, ali su se ubilježili u bijeli šum. Dječji glas, glas muškarca, žene. Zvuče pomalo nerazgovijetno na prvi pogled, zbog šuma, ali nakon par slušanja rečenice koje izgovaraju (uvijek je bila riječ tek o izoliranim rečenicama koje je Meek izabrao za predavanje) jasno se mogu razaznati. Ta je kazeta pomalo ekskluzivni materijal, sudeći prema reakcijama Arta Bella, slavnog voditelja još slavnije radio-emisije From Coast to Cost, koja se svakoga dana bavi svakojakim „na rubu“-temama, a koji se zahvalio u eteru Giulianu na fenomenalnom materijalu kojega je dobio iz Hrvatske.

U svakom slučaju, zanimljiva tema. Poput NLO-a, bogato je dokumentirana i istraživana. Poput NLO-a, i dalje spada u sferu tema tipa „vjeruješ li u ....?“. Osim za one koji su potrošili desetljeća na istraživanje nje. Jer duhovi, naravno, ne postoje. Kao niti nikakav oblik kontinuiteta svijesti nakon što umremo.

Ako skupim volje, možda taj Meekov materijal (koji imam preveden) puknem na blog. U međuvremenu, evo nekoliko riječi o transkomunikaciji.

Riječ je o tome da su strujni krugovi elektronskih sklopova podložni vanjskim utjecajima koji se smatraju smetnjama, a postoje i utjecaji koji nastaju zbog materijala od kojih su sklopovi izrađeni - tranzistori generiraju toplinski šum, koji je posljedica poluvodiča od kojih su sačinjeni. Sve te smetnje se nastoji svesti na najmanju moguću mjeru. No, kod istraživačke discipline zvane transkomunikacija od uređaja se očekuje da rade sa što naglašenijim smetnjama i šumovima. One se koriste kao komunikacijski kanal s nepoznatim bićima iz drugog svijeta, vremena ili dimenzije postojanja koje nazivamo duhovima.

POČETAK TRANSKOMUNIKACIJE

Prvi slučajevi transkomunikacije pripadali su u područje „Elektronskih glasovnih fenomena“. 1920. je Thomas Alva Edison u intervjuu za Scientific American izjavio je kako vjeruje u mogućnost konstrukcije toliko osjetljivog uređaja, koji će, ukoliko postoji svijet mrtvih, biti bolji komunikacijski kanal sa svijetom mrtvih od svih spiritističkih tehnika. Iste je godine Amerikanac Hereward Carrington u radijskom studiju prilikom snimanja začuo glasove iz uređaja koji su rekli: „Čujete li me?“. Mikrofon je bio smješten u potpuno izoliranoj sobi i nikoga nije bilo u zgradi. Oko 1930. više je istraživača, poput Talijana Centurionea Scottoa i Amerikanca Attile von Szalaya, zapazilo glasove koji su se pojavljivali na snimkama fonografa. Szalay je 1956. prvi puta zabilježio glasove upotrebljavajući magnetofonsku vrpcu.


GLASOVI U CVRKUTU PTICA

Značajnija istraživanja glasova u šumu elektronskih uređaja započela su 1959. kada je Šveđanin Friedrich Jürgenson preslušavao svoje snimke cvrkuta ptica. Na snimci je čuo glasove koji nisu postojali u vanjskom svijetu već samo na snimljenom materijalu, kao da se tijekom snimanja nešto uplelo u elektronske krugove uređaja za snimanje zvuka. Švedska tvrtka za radio-difuziju poslala je svoje ljude da provjere što se događa. Koristeći posebne zapečaćene trake i oni su snimili čujne glasove koji nisu postojali za vrijeme samog snimanja. Poznati njemački parapsiholog Hans Bender pozvao je Jürgensona u institut u Freiburg te proveo istraživanja koja su ne samo potvrdila postojanje glasova na snimkama, već su rezultati bili još bolji nego u ranijim eksperimentima.

Mnogi su se zainteresirali, a među njima i latvijski filozof dr. Konstantin Raudive po kojemu su kasnije ti glasovi i dobili ime «Raudiveovi glasovi». Raudive je u Engleskoj - u razdoblju od 1969. do 1971. - izveo strogo kontrolirane eksperimente, upotrebljavajući oklopljenu prostoriju i faradayeve kaveze koji su onemogućavali bilo kakve elektromagnetske smetnje iz okoline. I ovoga su se puta pojavili tajanstveni glasovi koji su se, kao i kod svih eksperimentatora, predstavili kao osobe koje su umrle.

No, britansko Društvo za psihička istraživanja nije prihvatilo tvrdnju da su to glasovi umrlih osoba, odbacilo je rezultate i odbilo potvrditi postojanje Raudiveovih glasova. Rekli su kako su poruke glasova prešture i besmislene te su prekinuli sponzoriranje. No, pojavili su se drugi istraživači poput Hanne Buschbeck, Franza Seidla, Alexa Schneidera, Fidelia Köberlea te čak katoličkog svećenika Lea Schmidta, koji je napisao knjigu pod naslovom „Kad mrtvi govore“. Transkomunikacija je stekla medijsku pozornosti nakon objave rezultata u televizijskom showu „9 i tri minute“ (III nach Neun) 25. siječnja 1980. S pojavom kompjutera, s digitalnom obradom zvučnog zapisa, glasovi su se mogli bolje isfiltrirati, a pionir na tom polju bio je njemački televizijski tehničar Theo Bleitgen.

OD PSIHOFONA DO SPIRICOMA

Austrijski istraživač Franz Seidl konstruirao je psihofon, uređaj za dvosmjernu transkomunikaciju. To je elektronski sklop koji sadrži visokofrekventni oscilator, generator šuma i antenu poput radio odašiljača i prijemnika, te mikrofon i pojačalo i još neke dijelove. Signal bićima s onu stranu šalje se tako što ga se miješa sa šumom, modulira te odašilje. Bio je to prvi u nizu sofosticiranih uređaja za komunikaciju sa svijetom duhova.

U Franklinu u Sjevernoj Karolini zaklada „Metascience» je sredinom 1960-tih započela istraživanje na području fenomena elektroničkih glasova, koje je trajalo sve do ranih 1980-ih. Tamo su George W. Meek i William J. O'Neal razvili Spiricom, prvi dvosmjerni transkomunikacijski uređaj koji je radio u realnom vremenu. Umjesto trake na koju se snimaju glasovi, uređaj je imao posebno dizajnirane elektronske sklopove koji su omogućavali trenutno slušanje glasova bez potrebe za snimanjem i naknadnom reprodukcijom, te prijenos pitanja eksperimentatora u „onostrani“ svijet. Uspješna i razgovijetna komunikacija uspostavljena je tek 1977. godine, kada je upotrijebljena inačica Spiricoma pod kodnim imenom Mark IV. Tada su se javila tri entiteta od kojih je jedan tvrdio da je umro 1830. godine, opisujući „drugi svijet“ kao još jedan nivo ljudske svijesti.



VIDICOM

Švicarski inženjer Klaus Schreiber 1986. je uspio uspostaviti prvu video- komunikaciju uređajem zvanim Vidicom. To je bio televizor bez antene čiju je sliku na ekranu snimala kamera. Kao što su ranije snimani šumovi u zvučnim elektronskim uređajima, tako je on snimao snimao „snijeg“ koji se pojavljivao na ekranu. Prilikom reprodukcije snimke u „snijegu“ su se pojavili obrisi onostranih bića. 1996. Hans Otto König izradio je tzv. generator polja koji koristi frekventni pojas širine 5 kiloherca za komunikaciju s onostranim bićima. On je još 1982, pomoću ultrazvuka, u suradnji s inženjerima Radio-Luxemburga, uspio uspostaviti dvosmjernu transkomunikaciju.
U današnje vrijeme, digitalna tehnologija omogućava lakšu obradu signala nastalih u klasičnim analognim elektronskim sklopovima. No, izvor tajanstvenih glasova koje usred prazne prostorije bilježe uređaji za snimanje, mada ih se ljudsko uho ne čuje – ostaju nerazjašnjen misterij.

- 23:10 - Komentari (39) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se